|
Ja si isto ne mogu pomoć - i ljutim se na sve alkoholičare koje znam. Ne zanimaju me njihove isprike ni 'spike' ni šale ni zajbancija iza kojih se najčešće krije agresija i ucjenjivalačke sklonosti.
Ali znam da nije tako jednostavno, da ne mogu reći 'sami su si krivi pa im ne treba ni pomagati' jer - i oni su ljudi.
Kad bi netko od njih makar priznao da ima problem - bilo bi puno lakše.
Ovako, natezati se s nekim tko se uvrijedi ako ti primjetiš da pije (jer se on tako trudi to sakriti, pa kako ti onda ne možeš cijeniti taj trud ili nešto...?) je je više kao igra puvuci me/potegni me, s koje god strane priđeš - pogriješio si.
Možda problemi leže daleko u prošlosti i previše je prošlo vremena za mijenjanje životnog sadržaja?
Možda se čovjek našao u nekim okolnostima u kojima bi većina nas pokleknula?
Možda kad se netko odluči uništiti i uživa u tome - možda je to neko iskustvo iz kojeg se isto može nešto naučiti, kao iz majčinstva ili pomaganja drugima.
Postoji mračna strana života koja je nekim ljudima neodoljiva - paše im?
Kao, šta mi s urednim životima, treninzima, ispeglanim košuljama, punim frižiderima ... šta mi to imamo što je tako vrijedno truda? Stvari propadaju, ljudi stare, sjećanja blijede, ljubav se potroši i sve će jednog dana samo nestati kao da nikad i nije bilo. I onda će biti sasvim svejedno jesmo li u životu imali čiste košulje i da li smo dobro obavljali glupe poslove i nije ni moglo biti drugačije.
Yin još i mogu shvatiti, donekle, ali ono što ne mogu shvatiti je taj oklop iluzije u kojem se egoistična osoba sažaljeva jer ju nitko ne voli, a ne primjećuje da je alkoholom otjerala sve od sebe koji je (možda ipak) vole.
Ne znam kako je to; možda kao da si jednog nasumce odabranog dana ušetao u krajolik u kojem je uvijek tmurno i onda je neprimjetno prošlo puno vremena a ti si se neprimjetno stopio s krajolikom.
|