[Druid]

nitko drugi kaže:

To nije logička konstrukcija, ono nesumnjivo je cogito, ili ego cogito, dakle, svaka sumnja potvrđuje mene koji imam iskustvo sumnje.

Definitivno.

nitko drugi kaže:

Svako iskustvo je upojedinjeno, ima nekoga tko ima to iskustvo, i u to se ne može sumnjati - ego cogito.

Ono što je problematično raznim neuroznastvenicima i njima sličnima bi vjerojatno bio ovaj dio "ima nekoga tko ima to iskustvo", a to je prvenstveno filozofski problematično, zapravo. Neuroznanstvenici nikada neće naći "tog nekoga" operirajući po mozgu, snimajući mozak različitim tehnikama i izračunavajući razne modele. Zvonit će na vrata, a nitko im neće otvarati. Međutim, čini se da će zvoniti na kriva vrata cijelo vrijeme i samim time misliti pogrešno da nema nikog doma.

Jer ovdje je u pitanju osnovni problem razlikovanja između subjekta i objekta u ontologiji, da tako kažem. "Netko tko ima to iskustvo" je "objekt", a postojanje njega je teško dokazati putem objektivističke matematike koja ne uzima u obzir subjektivnost (za razliku od fenomenologije i hermeneutike). Međutim "netko tko ima iskustvo" je zapravo i subjekt, u smislu onog jesam. To jesam, sumnjam, mislim (koji ne smatram naročito lošim prijevodom, ako se stvar postavi u jasan kontekst i ne uzima se ona famozna rečenica izvan svog izvornog konteksta), i razne druge varijante - upravo to, kao subjekt, jest preduvjet svake moguće objektivacije. Subjekt sâm se, s druge strane, ne može objektivirati, ovo što mi se čini da Frogger pokušava i možda neki neuroznanstvenici (mada mislim da oni rade nešto potpuno deseto, njihova metoda, pristup i "put" do toga je sasvim različit, oni rade nešto potpuno drugo i to moramo razlikovati), baš zato što je preduvjet svake moguće objektivacije. Ne vidim kako bi uopće mogla biti moguća logika, matematika, a onda i sva ostala znanost bez toga jesam; da, paradoksalno iz svega toga može proizići jedna prirodoznanstvena grana koja je danas suvremena i koja, naizgled, niječe neke stvari, ali ona ih ne može nikada zanijekati u pravom smislu te riječi jer bez tog fundamenta, ona sama ne bi bila moguća. To bi bilo kao kad baron Munchausen sam sebe vadi van iz potoka čupajući se za kosu (svi znate tu sliku, vjerujem).

To jesam nužno izmiče svakoj znanstvenoj metodi, ali je i sine qua non svake znanstvene metode. U tom smislu, kod Descartesa, čini mi se, ipak nije jasno da postoji "mislitelj" kao nešto objektivno do čega se može doći, nego postoji ego cogito kao nešto u čemu se fundira sve ostalo (dosta stvari na problematičan način, kao što si istaknuo u onom starijem threadu o Descartesovim Meditacijama, i kao što je istaknulo toliko mnogo filozofa nakon Descartesa). Prvo lice, a ne "mislitelj" kao neki objekt do kojeg bi onda tobože neke znanosti mogle doći objektivnim putem, mjerenjem ili ne znam čime. Matematizirana realistička znanost ima svoje razloge zašto se boji subjektivnosti, ali to nije ista razina subjektivnosti koju ona, često s pravom čini mi se, želi minimalizirati (ako već ne i anulirati). Ne, nego je ta i takva "subjektivnost" minimalni preduvjet da bi znanost postojala. Onda se znanost dalje može baviti čim hoće, ali bojim se da će joj subjekt kao ontološka kategorija uvijek izmicati, to je naprosto tako po samoj prirodi stvari. O tome postoji gro literature nakon Descartesa, naravno.

nitko drugi kaže:

Onda to ima nekoga tko je uvjet mogućnosti da bude sumnje i jedino njega sumnja ne negira nego potvrđuje Descartes kaže cogito ergo sum. To nije logički izvod nego ''meditacija'', jedno egzistencijalno iskustvo (imaš ovdje topic, pa se vidi kako on piše o tome).

Upravo tako. Mi ne možemo apstrahirati "čisto sebstvo" ili "čistu svijest", "čisto jesam"; to je već krajnja točka apstrakcije. Nema dalje od toga. Naravno, možemo se poigravati, ali onda nužno zapadamo u paradokse, a zadnji put kad sam provjerio, znanost ne voli paradokse.