bio sam pripadnik samostalnog izvidackog voda
nas 15 bilo je blize jedni drugome nego braca
direktno su nam zivoti ovisili jedan o drugome
polozaj nam je uglavnom bio kao necija predstraza i odtuda bi isli u dubinu i iza linija neprijatelja , snimali pozicije i sakupljali informacije
tu i tamo , ako je bilo prilike , ocistili bi kakav punkt , tek toliko da unesemo cedama malo straha u kosti, no primarno je bilo vratiti se s ciljevima za koej bi se onda pobrinula nasa artiljerija Ž(jos dan danas mi dode smijeh kad se sjetim na kaj je ta artiljerija licila i kako je bila skrpana i jadnicka, ali decki su ulozili srce i uspijevali postizati stvarno zavidne rezultate)
bilo je tu prica i dogadaja , ali sad mi najvise dolazi u sjecanje 1992 godina , kad sam u zagrebu zalegao na zvuk grickog topa i kako su se ljudi oko mene smijali i radili viceve na racun bedaka
sjecam se i kako su u tramvaju gledali na prljavog i zmazanog vojnika, kao na psa koji im kvari cistocu i ljepotu njihovih mirnih i bezbriznih zivota
1992. !!!
tolika je duzina ljudskog pamcenja
kakve sad ima svrhe pricati nesto? ionako , nitko tko nije okusio zadah rata , ne moze to shvatiti, cak ni oni koji bi to iskreno zeljeli
i bolje je tako