[Alčak]

Imam odličan odnos sa ocem. Nazalost nije bio kraj mene kad mi je bio najpotrebniji, tacnije kad sam usao u pubertet i do neke 16-te. Ne njegovom krivicom, ratovao je, a ja sam bio u iizbjeglištvu.

Kasnije kad smo se sreli bilo je to emotivno, pokušao je godinama da nadoknadi to vrijeme iako to nisam tražio od njega ali kao da je osjecao krivicu zbog toga sto 3 godine "nije bio tu".

Sada imamo odličan odnos, odnos oca i sina. Razgovaramo dosta, redovno se viđamo i razgovaramo te se savjetujemo koliko možemo. Ono što je bitno prihvatio je da sam odrastao i da nisam dijete, daje do znanja da je tu ako zatreba i "ne pametuje".

Svom sinu ja pokušavam biti otac, a ne prijatelj i odgojiti ga u pravog muškarca. Mislim i smatram da on treba prijatelje naći i imati u školi, na treningu i ulicu, a da ja budem tu kao neko ko će ga usmjeravati, pomagati mu, savjetovati ga i podržavati u svim njegovim odlukama. Želim da se što prije u svojim odlukama osamostali i da sam nekad pogriješi kako bi shvatio da nije sve bajno u životu i da su neminovne greške.