[Markanm]

manchild kaže:

ne, spominju se kršćani, a ne Isus, to je velka razlika

Spominje se i Isus Krist.

Npr. Flavije u “Starinama” opisuje kako je visoki svećenik, zvani Ananija, iskoristio smrt rimskog guvernera Festa, koji se također spominje u Novom zavjetu, da bi ubio Jakova. Sazvao je sastanak Sinedriona i izveo pred njega čovjeka zvanog Jakov, Isusovog brata, koji je zvan Krist, i određene druge ljude. Optužio ga je da je prekršio zakon i predao ih da budu kamenovani.

U "Svjedočanstvima Flavijevim"...
"Negdje u to vrijeme tamo je živio Isus, mudar čovjek, ako zaista netko može da ga nazove čovjekom. Jer je on bio onaj koji je činio zadivljujuća čuda i bio učitelj ljudi koji su rado prihvatali istinu. On je pridobio mnoge Židove i puno Grka. On je bio Krist. Kada ga je Pilat, poslije saslušanja, optužen od ljudi najviših položaja među nama, osudio na razapinjanje na križ, oni koji su mu isprva došli nisu se odrekli svoje ljubavi prema njemu. Trećeg dana pokazao
im se ponovo oživjevši, jer su Božji proroci prorokovali ove i bezbrojne druge čudesne stvari o njemu. A pleme kršćana, tako nazvanih po njemu, još uvijek do ovog dana nije iščezlo."

Tacit...
“Neron je utvrdio krivicu i nanio najteža mučenja klasi omraženoj zbog svojih gnusnih djela, koju je narod zvao kršćani. Krist, od koga ime potiče, je pretrpio strogu kaznu tijekom vladavine Tiberija od ruke jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata, i jedno najštetnije praznovjerje, za trenutak prekinuto time, se ponovo pojavilo ne samo u Judeji, prvom izvoru zla, već čak i u Rimu.... Shodno tome, prvo su svi koji su priznali krivicu bačeni u zatvor: zatim je na osnovu njihove informacije, veliki broj ljudi osuđen, ne toliko zbog
zločina paljenja grada, koliko zbog mržnje prema ljudskom rodu.”


Plinije Mlađi (iz knjige prepiske sa carom Trajanom)...
“Upitao sam ih da li su kršćani, i ako bi priznali, ponovio sam pitanje drugi i treći put, uz upozorenje na kaznu koja ih čeka. Ako su bili uporni, zapovjedio sam da se odvedu na pogubljenje; jer, bez obzira na prirodu njihovog priznanja, ubijeđen sam da njihova tvrdoglavost i nepokolebljiva upornost ne trebaju da prođu nekažnjeno....
Oni su također izjavljivali da se njihova ukupna krivica ili greška svodi samo na sljedeće: oni su se redovno sastajali prije zore, utvrđenog dana, kako bi pjevali naizmjenično između sebe Kristu u čast, kao da je Bog, kao i da bi se obvezali zakletvom, ne sa bilo kakvim zločinačkim ciljem, već kako bi se uzdržavali od krađe, pljačke i preljube....
To me je navelo da odlučim da je utoliko bilo potrebnije da izvučem istinu mučenjem dvije robinje, koje su oni nazivali đakonicama. Nisam otkrio ništa, sem izopačene vrste kulta koji je dosegao neobično velike razmjere.”