Quote:
DearP kaže:
Netko je rekao da je krivo početno oduševljenje. I upravo tako. To je u potpunosti točno. Ali kada ja upoznam nekog i imam s njim o čemu pričat, kao da se ponadam. Ono, možda je baš to to. A onda nastaje problem. Onda počinjem razmišljati o sto drugih stvari. Koje posljedice to vuče, gdje se razlikujemo. Onda se u 90% slučajeva javljaju i znatne razlike u stavovima. Ne možemo pričati o istim temama. Ne želim nekog kome je domet razgovora prokomentirati sinoćnji izlazak i utakmicu. Onda iz tog razočaranja proizlazi moja promjena raspoloženja i moj odnos prema osobi. Postajem grublja, hladna, manje zainteresirana, lagano mi postaje jasno da će to sve skupa završiti. I onda on tek zagriza ono ludo. I onda je to to. Jer onda postaje bijedan u mojim očima. Nema više ni bilo kakvog poštovanja. Jer je skroz zbunjen i postajem uvjerljivo dominantnija. Onda i završim.
|
Ne kužim: najprije imate o čemu pričati pa se oduševiš pa se u 90% slučajeva pokaže da mu je maksimalni domet priča o sinoćnjem izlasku ili utakmici? Pa o čemu ste onda pričali u vrijeme dok si se oduševljavala?
Što se tiče kraja gornjeg citata, to je valjda klasika jer ničiji ego ne podnosi odbacivanje. Kad još malo sazriješ, onda više nećeš biti toliko oštra u ocjenama ("bijedan") jer će ti biti jasnije da je riječ o prilično uvriježenoj ljudskoj reakciji na odbijanje (i da se nitko ne uspije baš uvijek iskontolirati i okrenuti na peti kad dođe čas za to).