|
Evo ovako, valjda sam pogodio pravi topic
imam 17 godina i jos me par mjeseci djeli od 18-te i to mi je veliki problem
zivim s majkom i ocuhom + babom i didom u malo vecem stanu no problem je u tome sto mi baba i mater previse nabijaju presing u glavu da ce mi sad 18, da moram produzit skolovanje ili letim iz kuce, i to mi svaki dan nabijaju na nos, svaki dan sve vise i vise vidim jasnu sliku a to je da mi je 20.9. na 18. rodendan kraj zivota zbog cega:
prvo idem u trogodisnju skolu koja je prelagana i u kojoj su takvi profesori di nemoras godisnje 15 minuti otvorit knjigu imat ces pozitivno (i to je, prolazim je jedva sa nekig 2.5-2.6) tako da nema teoretske sanse da ja mogu nastavit ikakvo ozbiljnije skolovanje
2. posto 70% dana provedem u depresiji i to vec od zavrsetka osnovne skole (otad nisam osjetia nikakvu euforiju ni zabavu ni ikakvu mladost u sebi)nemogu nista ni radit jer iti najmanji poslic koi trebam pomoc nekome me baca u dekoncentraciju i depresiju i neradim to kako treba
a da stvar bude gora vec duze vrime se razmisljam unormalizirat i kretat u normalnom "svijetlom" drustvu jer sam vec od zavrsetka osnovne zabijen u tzv. alternativnu ekipu ("metalci, rockeri, hippy, stoneri, goth,skinhead") i tek sad vidim da se ta ekipa zna itekako zabavit na svoj nacin ali ja sam opet drugaciji koliko sam drugaciji od ovih normalnih....i na kraju se neuklapam nigdje
jedina sam osoba koja stoji (neracunajuci skolu) 80% tjedna kuci samo zato jer nema kamo pametno ic ili nema s kim ic igdje i jedno ja mogu provest subotu vanka sam samcat uz pivo i joint, rado bih se volio uklopit i veselije druzit al opet toliko sam se uvukao u sebe i svoj imaginarni svijet tako da i kad sam u sred vesele ekipe opet me moja psiha odvrati od toga
vec duze vrijeme razmisljam da se za pocetak pocnem bavit tjelovjezbom jer mi je zdravlje stvarno u kolapsu al tu me isto opet sprijeci umor (posto mi je skola uvijek jutarnja smjena) slabost, neispavanost (cak i kad spavam preko 10 sati dnevno) i opet depresija
istina jesam i to kronicni neizljecivi neradnik, strucnu psiholosku pomoc nisam trazio jer znam da su takvi da ce mi odma gurat neke tablete pod nos (a sta se tice toga vec pusim travu i pijem 2 ipo godine tako da mi sigurno jos i tablete netribaju i nije da stvaram "iluziju" srece, nego doista pod utjecajem toga sam uporan u sve sta triba napravit idem veselo za svojim ambicijama samo sta nemam tolko para da mogu to cesce konzumirat, jedva stignem 2-3 puta tjedno i tu potrosim vise od 100kn)
a sta se tice obiteljskog odnosa neznam di cu s 18, pravog oca sam tek upoznao proslo lijeto jer je lijeceni narkoman (47) i nemoze ni normalno razgovarat jer je totalno izgubia povezanost sa stvarnim svijetom i svojim mastama za koje on misli da su stvarne i on zivi sa svojom majkom i ocem koji su alkoholicari tako da to nije opcija da se doselim kod njih jer su totalno ludi
a s druge strane ova polovica obitelji s kojima zivim vec 15 godina su visoko skolovani (cak i baba i dida imaju fakultet) i striktni te drze onaj svoj moto "skola-posao-skola-red-rad-disciplina" i vise im je puna kapa toga sto ja nista neradim i to sto idem u losiju skolu, ugl. puna im je kapa jos od osnovne otkako sam poceo prolazit s 3. a cijelo djetinstvo mi je neizivljeno, nisam prozivio pola toga sto su mnogi prozivili, maladost mi je ostala neizivljena a vec se u neku ruku osjecam jako staro, iscrpljeno i umorno od svega i jednostavno nemam ni psihicke ni fizicke snage ni zrelosti krenit u zivot, i sve ambicije sam vec skoro izgubio, sve sta mogu je cekat kad ce mi uletit prilika za joint i da mogu iskoristit tih 3-4 sata za sto bolje jer jedino sam posta sposoban pod tim ikako funkcionirat
ja stvarno neznam di cu sa 18. ni hocu li dozivit bar 20. jer moji su toliko postali ozbiljni sta se tice letenja iz kuce
a inace sam "za inat danasnjem drustvu" odlucia bas ja bit takav da cu zrtvovat dio sebe kako bi pomoga nekome, no kasnije sam svatia da i kad sam dobar prema svakom zivom bicu uvik svi mene ignoriraju niti iko nezeli da me pogleda i to mi je isto preraslo u depresiju al posto to traje dugo sad osjecam i instinktivnu mrznju prema svim ljudima, znam da nisam normalan i zelim biti, zelim se osjecati kao kad sam isao u osnovnu, mlad, ispunjen, ziv, adrenalican, vesel i pomalo hiperaktivan i zeljan zivota i zivotnih izazova.........sve bi dao u zivotu da to mogu vratit
|