|
Recimo... ja sam dugo vremena imala kompleks manje vrijednosti zbog nekih pizdarija za koje nisam niti najmanje kriva. Nametnuti su mi ti kompleksi još u ranom djetinjstvu.
Moje razmišljanje bez anksiolitika me samo vrtilo u krug. Krivila sam sebe. Pa druge. Pa sebe. Pa druge. I nikako se nisam micala s mjesta.
Kad su antidepresivi skupa s anksioliticima uzeli svog maha... kad su me anksiolitici dovoljno opustili da sjednem sama sa sobom, pogledam se u ogledalo i samoj sebi bez ikakve drame kažem:"Glupačo."
...onda mi je život krenuo prema gore.
Znači...pazi...ako ti samoj sebi možeš reći da si jebeno glupa, da si sjebala stvar, da su te sjebali drugi... sve to napišeš na papir ili izgovoriš na glas..ili istrabunjaš u sebi... i nakon što sve izrecitiraš...kažeš...
"Boli me kurac. Bilo pa prošlo. Riješit ću to sad. Kad riješim... Čeka me nešto novo. Nemam vremena niti volje vraćati se na isto bezbroj puta. Jebi me...ali ne mogu vratiti vrijeme. Mogu ti dati odštetu kakvu želiš...ali ne mogu vratiti vrijeme i napraviti drugačije. Možemo li sad dalje?"
Onda možemo ipak reći da anksiolitici nisu baš bezvezni.
__________________
"All I know is the child is my warrant and if he is not the word of God, then God never spoke..."
|