Ajmo malo i o bankama.
Kad su mi klinci bili mali, teta iz Amerike im poslala svakom po 20 USD i povremeno im je tako slala. Ja sam im otvorio štedne knjižice i uredno im to uplaćivao.
Ne tako davno bijah službeno u Americi, ostala mi neka lova i htio sam im to jednakomjerno uplatit na račun. Kad ono, ne može!
"Teta" na šalteru mi veli: nemate punomoć! Rekoh: gospođo, ja sam otvorio te knjižice na njihova imena i, u ostalom, ne podižem, već polažem novac. Ne može, veli ona, jer kao, oni su sad punoljetni. Kakve to veze ima, rekoh, držeći knjižice u ruci, ja sam im otac i samo POLAŽEM novac u VAŠU banku! Naravno nisam mogao položit, već sam im lovu dao u ruke nek si polože sami...
Pa još ono, internet bankarstvom plaćaš nešto prvi puta, ONI su mišljenja da nisi pri sebi ili ti netko drži pljucu uperenu u glavu, pa se to provjerava i šalju ti kod na mob kojim onda, konačno, možeš izvršiti plaćanje... A tvoj je račun!
Isto tako, još apsurdnije, podizanje stambene štednje koju sam im godinama uplaćivao. Na sreću, još su bili maloljetni
(to je bilo prije desetak godina možda, ne znam je li se u međuvremenu što tu promijenilo), gradio sam kuću i trebala mi je lova, a na njihovim se računima dosta skupilo. Odoh to podići, kad ono, ne može! Da skratim, morao sam otići sa ženom na socijalno da mi izdaju potvrdu da se ne razvodimo!