[Ghostflower]

Dugo je vremena prošlo od mog posljednjeg teksta.
Od mojih zadnjih stihova.
Previše je vremena prošlo otkako sam prestala sanjati i maštati.
Prepustila sam se tipičnoj svakodnevici koja se smatra normalnom jednom odraslom čovjeku.
I, samo tako, bez upozorenja, bez očekivanja, nestale su želje, slomila se kula od snova, izgorila je svaka iskra uzbuđenja koje je pisanje izazivalo u meni.
Pojavile su se potrebe. Računi su se gomilali. Razgovori su se pretvorili u svađe. Zagrljaji su se pojavljivali samo na sprovodima. Ljubav je negdje ostala skrivena.
A meni su rekli da sam odrasla.
Da se moram snaći.
Da moram prestati vjerovati u čuda i nadati se boljem sutra.
Nažalost, i jesam. Dozvolila sam sebi da me pobijede svim grubim riječima te utišaju bilo koji krik pomoći.
Ovim tekstom koji upravo sada nastaje želim prekinuti tu tišinu. Želim krenuti iz početka.
Novi list, novi papir. Obojan u bijelo. Spreman na vulkan novih poglavlja.
Vrijeme je da naučim biti ponovno sretn a.
Onako sretna kao ona djevojčica koja se bezbrižno igrala u pijesku i gradila dvorce vjerujući kako je za sreću potrebno malo.
Ali znate, zbilja i jest. Precijenili smo toliko toga. Neprestano tragamo za materijalnim stvarima misleći da ćemo tada napokon spoznati unutarnji mir.
Ja sam spoznala taj mir tek kad sam upoznala jedne plave oči koje su me podsjetile što je to ljubav.
Jedno srce koje me podsjetilo kako nema ništa ljepše nego kada nekoga voliš i kada netko tebe voli.
Ja sam pronašla svoj unutarnji mir tek onoga trenutka kada sam pala na dno i bila potpuno slomljena.
Jer netko me je pronašao.
Netko mi je pružio ruku i podigao me, a ništa zauzvrat nije tražio.
Osim ljubavi.
Nisam bila sigurna mogu li mu je ja ovako oštećena pružiti.
No pokušala sam,
i uspjela.
Upravo zbog te osobe odlučila sam se vratiti svojoj drugoj najvećoj ljubavi – pisanju.
Hoću li postići nešto ili ću pak samo uzalud potrošiti vrijeme i papir, zbilja mi nije ni važno.
Važno je da sam sretna.
Važno je ne odustati od onoga što ti se neprestano mota po glavi.
I još važnije je ne odustati od onoga tko ti se mota po glavi.
Jer, ipak, sve je lakše u dvoje.
Pa i vratiti u vjeru u odavno izgubljene stvari.