Najbitnije je ispravno procijeniti koliku vukojebinu možeš podnijeti. Recimo, na jednom kraju je spilja na Velebitu (jel se netko sjeća Surle?
), a na drugom kraju su te neke zelene zone u blizini gradova s kompletnom infrastrukturom. Ja sam negdje između - vikendaško naselje 25 minuta vožnje od grada, vrt poveći, šuma posvuda, struje ima, voda na cisternu. Plin, asfalt, fiksni telefon - nula bodova. Internet jadan. Neki plan je bio potpuno povlačenje u vukojebinu, ali to nije upalilo tako da radim u gradu. I stvar funkcionira.
Malo bliže gradu se nalazi selo. I čovjek bi pretpostavio da je to manja razina vukojebinastosti, ali nije. Degenerik na degeneriku. Odlično mi je sjelo kad sam čula da se takva mjesta u sociologiji nazivaju "degenerirana sela". To je valjda zato što su puna degenerika koji se okupljaju u disfunkcionalne obitelji, kriptoplemena i druge degenerične strukture. Na zidu imaju kalendare s Antom Pavelićem, gađanje ciglama standardni je dio bračnih svađa, živi se od braniteljskih penzija i rasprodane djedovine. Ako netko čita stripove Dubravka Matakovića - e, to je to.
Dosta onih koji su iz grada otišli živjeti u takva sela, gadno su se zajebali. Ima jedna blogerica koja je s mužem napravila divno eko-imanje u nekoj dalmatinskoj vukojebini. Nakon bezuspješnih pokušaja uspostavljanja kontakta s lokalcima, zbrisali su negdje u Međimurje i pridružili se nekoj katoličkoj sljedbi. I sad im je fino. Valjda. Zaboravila sam kako se žena zove pa sam je prestala pratiti. Uglavnom, onima koji se ne namjeravaju useliti u kućicu na drvetu ili nisu naslijedili neko zemljište preporučila bih da prije kupnje bilo čega odu na tečaj permakulture, čak i ako nisu nabrijani na te eko-šeme jer ti tamo objasne sve finte kod izbora zemljišta. Ako počneš krivo, poslije se je teško iščeprkati. I najbitnije od najbitnijeg - ništa ne kupovati na kredit. To je put u pakao.
