Quote:
kunjkica kaže:
Imam situaciju, nisam sigurna kako da se postavim. Da li da odmah reagiram ili pričekam nekoliko dana da vidim kako će se situacija dalje razvijati.
Dakle, ona mi još nije sveki ali njezin sin i ja imamo planove za budućnost. Oboje imamo iza sebe brakove, došli smo u godine kad su djeca već odrasla i kad želimo naći osobu s kojom ćemo proživiti ostatak života i tu smo se nekako našli.
Ne živimo još zajedno (ja živim s djecom iz prvog braka, on s majkom, očuhom, sestrom...puna kuća) ali on svaki dan kad se vratim s posla dođe kod mene, budemo skupa cijelo popodne i večer, prespava kod mene i ujutro kad se probudi (obično ja odem prva na posao a on ostane još spavati) ode kući. I tako iz dana u dan.
U zadnje vrijeme se uzredalo (očuh mu je otputovao na neko vrijeme) da ga mama zove kasno navečer ili usred noći (noćas u 3) da ne može biti sama u kući, da se boji, da ne može spavati... Prvi put kad ga je zvala je otišao doma usred noći, drugi put nije, noćas je... i sad ja više ne znam da li da ga pustim još neko vrijeme da vidim dokle je ona spremna ići. Inače me lijepo prihvatila i imale smo super odnos ali ne znam što se s njom desilo da se u zadnje vrijeme toliko promijenila. Da li je to prevelika majčinska posesivnost, ljubomora, što li?
On se s druge strane boji da joj stvarno nebi došlo loše jer ima neke zdravstvene tegobe.
Mislila sam mu predložiti da se nas dvoje dok mu se očuh vrati s puta preselimo k njoj...baš da vidim kako će ona reagirati.
Danas planiram s njim porazgovarati o ovoj situaciji i neće mi biti problem jer smo već jučer pričali nešto u vezi njegove mame i njezinog čudnog ponašanja u zadnje vrijeme, ne samo spram mene nego svih...pa ću se samo nadovezati zbog noćašnjeg njezinog poziva. Jedino ne želim nastupiti preoštro da nebi postigla kontraefekt.
Ima li netko kakvu pametnu ideju što da napravim?
|
Nema ti tu pametnih, niti jako dobrih ideja. Samo rješavanje problema za problemom na čim bezbolniji način i s mišlju da se tu radi o nečemu najsličnijem elementarnoj nepogodi. Dođe i prođe, a samo treba minimalizirati štetu. Izbjeći je ne možeš. Starci su takvi kakvi jesu u načelu, sa svojim, drugačijim sklopom razmišljanja i još potenciranim lošim karakternim crtama koje su ionako imali. Vjerujem da će nam se to svima desiti, kada dođe to vrijeme. Razlika je samo u tome koliko tko od njih razumom drži pod kontrolom te razne bedastoće za sebe, dok drug,i kako sve te degenerativne bolesti i stanja mozga napreduju, počinju okolinu gnjaviti svojom stvarnošću kao jedinom.
Niti ih možeš razuvjeriti i privesti normalnom razmišljanju, niti prepustiti njihovoj sudbini. Slično, mislim, kao kada imaš malu djecu koja nisu u stanju shvatiti i razumjeti većinu.
Polagano, odmjereno, bez ljutnje ad hoc, kao da smo zamijenili uloge, roditelja i djece. Smješak, duhovitost i kada ti se baš ne smije, popuštanje gdje god relativno bezbolno možeš, te nada kako Bog, ili tko već, ipak uvijek nađe mjeru s realno besmislenim trajanjem Života koji to zapravo više nije u punom smislu.