|
Svakom je roditelju valjda stalo da dijete, bez obzira na školski sustav, napreduje, da uči, da razvija motoriku, da se se u svakome pogledu razvija. Ne radimo s djecom da bi u školi znala unaprijed, nego zato da u skladu s trenutačnim sposbnostima, dobiju najviše moguće.
Oko toga ćemo se vjerojatno svi složiti.
Ako dijete pokazuje zanimanje za neko područje, zapitkuje vas, nećete mu valjda reći da ga to nećemo učiti jer se to uči u školi tek za dvije godine.
Forsiranje djeteta znači da nešto od njega tražite prije no što je za to spremno. No ako dijete s 5 godina sazrije tako da ima primjerice fonološku svijest (da zna koji se glas pojavljuje u kojoj riječi kad mu je izgovorite), tada je spremno za čitanje. Zašto ga tomu ne biste naučili?
Ako dijete pokazuje da bi moglo samo plivati, nećete valjda čekati peti razred da ga u tome ohrabrite, jer to je "gradivo" petog razreda.
Forsiranje nikad ne upali. Ako dijete tjerate da čita, a ono nema fonološku svijest, samo ga frustrirate.
Činjenica je da oko 80 % djece zna pri upisu u OŠ sva slova. Naučili su ih kao slike. Kao što znaju likove iz crtića.
No oko 20 % razumiju kad su slova u nizu da se mogu povezati i činiti riječ. Neki slovkaju, neki uspijevaju reći riječ koja je napisana.
Dio njih polako čitaju, možda desetak posto.
Dva do pet posto čita s lakoćom, već čitaju slikovnice, titlove naTV-u i knjige.
Kad osjetite da bi vaše dijete moglo samo voziti bicikl, bez pomoćnih kotača, hoćete li čekati da uđe u dob kad je krajnje vrijeme da sami nauče voziti ili ćete im pomoći da tu vještinu savladaju i prije.
U didaktici postoji načelo akceleracije. Ono znači da od djeteta uvijek tražimo mrvicu više no što ono trenutačno pokazuje da može.
Ako dijete može čitati, a to ne zna, pomozite mu. Nije to radi škole, baš vas briga za školu, to mu ubrzava razvoj ako mu pomognete da savlada tu vještinu.
Nitko u školi ne zahtijeva da dijete zna čitati, no bolje će se osjećati u skupini ako to zna (a može).
|