|
da li je nekome opcija br. 1 samostalan život, ili će pod broj 1 doći suživot na katu, to spada pod temu "o ukusima se ne raspravlja".
ali, ne mogu a da se ne nasmijem onima koji ne žele kat jer žele svoj mir u svom stanu. to mora da pišu oni koji svog stana još nemaju, (mislim tu i na podstanarski život, ne samo na pravno vlasništvo nad nekretninom). da imaju, znali bi da je "svoj mir" dostižan samo u vlastitoj kući (a i tu ne u potpunosti). naime, postoji nešto što se zove - susjedi.
ja npr. živim u kući u kojoj su 4 stana. jedan susjed je simpatičan, druželjubiv, fora, ali nema šanse da će išta napraviti glede uređenja ili održavanja urednosti stubišta i dvorišta. drugi su starci. protive se baš svemu, pa i tome da veća kanta za smeće stoji zdesna, a manja s lijeva (ili obratno, po potrebi). i tako redom do ozbiljnih problema kao što je obnova krovišta koje prokišnjava, jer nema više takvih crjepova (zgrada je građena pred II svj. rat. treći hrane ptice, bacajući komade kruha kroz prozor, a hrane i ježeve i koće ga znati koga još, bacajući ostatke hrane na travnjak oko kuće. nema veze jesu ostaci u krutom ili tekućem stanju, ispod njihovog balkona je gnojnica.
prijateljica živi u kući u kojoj joj susjeda iznad nje sve što joj je viška u stanu istrese na terasu. druga živi u kući u kojoj jedna stara žena, koja je tamo najdulje pokušava svima određivati kad se smiju kretati stubištem, kad ne.
kod moje mame u zgradi živi nekoliko studenata koji misle da svi vole bubnjeve oko ponoći ili još kasnije.
i tako redom. nema osobe koja nema neku primjedbu na remećenje tog svog mira koji u stanu traži. tako da jedna svekrva više ili manje, pod uvjetom da nema službenu dijagnozu zaista ne predstavlja kardinalni životni problem
|