Zubicaljubica kaže:
Evo, ja ću sada malo demantirati gore nacedene postove, iako se slažem da je u 90% slulajeva tako. Međutim, ja sam neđu onih 10% koja ima privatnost partnerom u roditeljskoj kući. Znači, baš iz financijskih razloga, smo odlučili živjeti u mojoj kući. Mogli smo u podstanare, mogli dignuti kredit za nešto svoje, ali to je značilo odricanje od mnogih stvari koje su nama bile sastavni dio života (pokoji izlet, skijanje, jedno do dva puta mjesečno ručak vani i sl. - osobno to ne smatram luksuzom, nego normalnim životom, iako sam svjesna da je mnogima sve to luksuz u ovoj hebenoj državi). Znači, kat u roditeljskoj kući, moja mama u prizemlju, u sredini mamina teta. I svi živimo kao u stambenoj zgradi. Jedina iznimka je da kod moje mame ulijećemo kako nam se sviđa, bez najave, ali ona je tip kojoj je to normalno. S druge strane, koja mama nikada, ali baš nikada, nije došla k nama na kat bez poziva. Ako joj nešto treba nazove me na mobitel da se spustim do nje. Na kat ode ako nas nema, a sprema se, npr., nevrijeme, pa ide provjeriti da li je sve zatvoreno, ili ako je ja zamolim da ode nešto provjeriti. Za primjer, prošlu nedjelju smo cijelu proveli u kući i ja taj dan mamu nisam vidjela ni čula. Nije mi se dalo od vremena izaći iz stana. Moj partner joj se javio kada je išao u trgovinu da je pita ako nešto treba i to je bio sav kontakt toga dana. Preko dana joj se javim kad dođem s posla jer mi je usput, baš kao što se javim da idem negde van. Ne zato što ona to traži nego mi je to, nekako prirodno, da zna da nema nikoga u stanu. Tetu iz stana u sredini ne vidim po mjesec dana, osim ako se ne sretnemo na stepenicama (unutarnje stepenice u kući), ili ne naiđem na nju kod moje mame na kavi. Tako da je ovo primjer jednog normalnog suživota u kojem svatko ima svoju privatnost bez bojazni da netko upadne nepozvan.
|