[- Sizif -]

whythat kaže:

Imam neku idealnu sliku sebe... uvijek se dobro osjećam kad je zamislim... ali kad stvarno razmislim i pokušam biti realan, shvaćam da nikad neću biti ta osoba. "Prosječan tip" kakav sam sada, koji se ničim ne ističe, sasvim običan u apsolutno svemu što radim, i nikako to promijeniti. Užasno me živcira ta spoznaja. Želio bih stalno napredovati kao osoba, do te razine gdje ću biti samostalan, zabavan, zanimljiv, zgodan, spontan, ali uz sve naznake tih osobina, nikako da napravim korak dalje.

Zapeo sam na prosjeku a žudim za perfekcijom. U izgledu i osobnosti. Kad vidim kako će sav trud uložen u teretani i sva odricanja malo donijeti, odmah mi pada motivacija i raspoloženje. Valjda sam pomalo zavidan stvarno zgodnim ljudima što ne moraju prstom mrdnuti da bi izgledali fantastično, a to se gotovo uvijek preslikava na osobnost te imamo savršene ljude -otvorene, spontane i zabavne... Jasno mi je da trebam sebe prihvatiti u osnovi onakvog kakav jesam i poraditi na stvarima koje se mogu popraviti... ali premalo mi je to, kao takav neću bitini blizu standardu za kojim žudim, onom čovjeka poželjnom u društvu, među osobama suprotnog spola, u poslu i u svakodnevnom životu.

Kako da se probudim?

Da pokušaš prestati biti pod utjecajem blentavih američkih serija i šund filmova? Da se manje družiš s blentavim ljudima koji su pod takvim utjecajem?

pipi21 kaže:

Čini mi se previše "perfekcionista" na jednom mjestu koji se sami sebi opravdavaju kako "svi žele biti maximalno uspješni u životu". To nije istina. Ja recimo ni ne znam što to znači.
Ja primjerice želim biti samo najbolja verzija sebe same. Najbolja osoba za sebe (ne u odnosu na druge), želim da u životu znam ispravno postupati.
Perfekcionist nikako nisam, a pogotovo ne u izmišljenim područjima akademskog ili poslovnog uspjeha ili bilo što drugo zbog čega želim da me drugi percipiraju kao uspješnu. Što ne znači da ja to istovremeno i nisam, samo mi nije bitno. To je bio nekakav slijed okolnosti koji je proizašao iz mojih interesa, iz mene. I također je nešto što se može i promijeniti pa ne radim famu ni oko čega.
Htjela sam reći, za one kojima smeta ta osobina kod njih samih i čini ih "bolesnim", treba vam perspektiva nekog tko nije kao vi, pa da shvatite, prihvatite i usvojite modus operandi, a ne nekog tko je jednak pa da si međusobno ližete rane i tješite se kako niste jedini. Osim naravno, ako je to baš ono što želite.

Tko želi biti prosječan? Ja. Odnosno, ne zamaram se. Meni je drago ako sam neprimjetna jer me nije briga za status, sve dok ja znam tko sam i dok sam dobra sama sebi i bližnjima. Imam svoj mir.

Sviđa mi se takav pogled na život... ima tu neke lijepe uravnoteženosti, pa i mudrosti...