Quote:
miss daisy kaže:
ja recimo imam velik problem sa nastavom hrvatskog jezika, tj tim pricipom učenja povijesti književnosti.
meni je to kompletna nebuloza, i ne vidim uopće razloga zašto je to tako, osim što program očito propisuju dr.sc. iz povijesti književnosti 
naravno da je povijest književnosti vrijedna. ali što je sa suvremenošću? koliko ste djela suvremenih autora, i naših i stranih, čitali i/ili obrađivali na satovima hrvatskog jezika?
nije li logično da će ta djela, koja oslikavaju ono što danas živimo, biti bliža i zanimljivija mladima?
zašto netko sa 15 godina mora čitati Ilijadu, sa 16 Decameron, sa 17 klasicističke drame, da bi sa 18, u četvrtom srednje, jedva i spomenuo par autora iz polovice 20.st, od kojih ne čita ništa, jer je kraj srednje i svi su u pripremama za maturu?
ja sam voljela čitati, tj volim čitati, pa mi je većina lektira bila grozno dosadna muka.
pročitala bih (većinu), uvijek sam znala "što je pisac htio reći", uvijek bez problema 5 iz hrvatskog, ali da - odabrane lektire su koma.
odabrane lektire kod onih koji ne vole čitati samo potvrđuju da su knjige dosada koju treba izbjegavati. oni koje vole čitati znaju da postoji čitav jedan zanimljiv svijet van školskog programa, pa ovo većinom pretrpe. |
Na popisu lektira koje predlaže NPIP za OŠ većina je djela suvremena (za mnoga bih rekla da i nemaju potvrdu da imaju kakvu književnoumjetničku vrijednost). Pogledaj, popis postoji na stranicama MZOS-a.
Za svaki je razred predloženo oko 30 knjiga, od kojih učitelj bira 7 do 9, ovisno o dobi, a samo su tri za svaki razred obavezna.
Usto, svaki učitelj može, prema vlastitome izboru zadati i lektire i izvan popisa, ako zadovoljavaju neke kriterije (da su u skladu s kognitivnim mogućnostima učenika, da imaju književnoumjetničku vrijednost te da zadovoljavaju osnovne odgojne kriterije).
Također je dopušteno odabrati, primjerice, za šestaše lektiru koja je na popisu za sedmi ili peti razred ako učitelj smatra da je prikladna za njegove učenike i ako je učenici već nisu čitali.
Povijest književnosti postupno se uvodi od sedmoga razreda, i to ne u lektiri, nego na redovnim satovima hrvatskoga jezika.
Istina je da na popisu od tridesetak knjiga među neobaveznima postoje i one koje nisu primjerene djeci (pr. Guliverova putovanja uopće nije dječji roman), no tu je učitelj da odabere knjige za svoje učenike.
Mislim da je popis za OŠ, uz dopuštenje da biramo i druge dječje knjige, sasvim prihvatljiv, no na učiteljima je da iskoriste mogućnosti koje im sustav daje.
Za SŠ popis je očajan, osobito za strukovne škole. Gimnazijalci neka čitaju redom - izabrali su steći opću kulturu, no ostalima bih dala malo šire mogućnosti - neka čitaju, ne baš bilo što, no tu bi se trebala naći i djela suvremenih autora i lakšega štiva.