[canex]

Deset godina trajala je moja zaljubljenost u nju. Ta fatalna brineta došla je u
moju vrtićku grupu tokom moje četvrte godine života. Budući smo živjeli u
maloj seoskoj zajednici, bili smo osuđeni na stotine i stotine dana druženja u
vrtiću, a zatim i u osnovnoj školi. Međutim, nije nam to nimalo smetalo i jako
smo se brzo zbližili. Ona se meni uvijek sviđala.

Kada je u vrtić jednog dana došla sa zubnim aparatićem, sva crvena i u
suzama, bila mi je lijepa. Kada je u ranijim razredima osnovne škole počela
nositi naočale, još uvijek mi je bila lijepa.

Međusobno slanje ukrašenih srcedrapajućih pisama vrlo se brzo pretvorilo u
rutinu koja je naprasno prekinuta kada smo završili četvrti razred u područnoj
školi i krenuli u peti razred u drugoj, većoj školi. Tada su se rađala nova
poznanstva i prijateljstva, dok su ona stara bivala polako gubila sjaj. Počeli
smo se sve više udaljavati, ali leptirići se nisu pomakli ni milimetra.

Zadnjeg dana škole i osmog razreda, ona mi je i dalje uvjerljivo bila najljepša.
Tog dana svi smo u razredu osjećali da jedan period naših života odlazi u
nepovrat, a sada shvaćam i odakle je taj osjećaj izvirao. Svoju fatalnu
brinetu, naime, nisam vidio ni čuo od tog dana. Otada je prošlo, pogađate,
deset godina.

A ja ni dan danas nisam siguran je li mi žao ili drago.