[Nemruth Dagi]

Če-če Che

Tko zna koliko sam ležala na vunenim leđima ljame (valjda su se životinje izmjenjivale, imam naime vrlo dobar apetit) kad me zraka uperene svjetlosti osvjestila da se nalazim na tom živom vunenom prekrivaču. Trebalo mi je minutu dvije da shvatim da sam okružena nepoznatim predjelom, čoporom životinja i Zelenim čovjekom koji je uperio lampu u mene.
Iz polumraka netko je repetirao oružje a ja sam taj zvuk prepoznala zbog Hollywooda i njegove produkcije filmova nasilja. Crvenkapica-Snjeguljica-Princeza na zrnu graška, ne bi me o tome ništa podučili. Zato me je odmah nešto presjeklo u predjelu srca, a nije to bila ljubav. Zeleni čovjek govorio mi je nešto na španjolskom a ja sam nesvjesno odgovarala, ono što mi je prvo palo na pamet; no comprendo..no comprendo...a onda sam prešla na njemačku nacističku poslovicu iz 1945; niht šisen...niht šisen!

Ipak sam progovorila na španjolskom, tako je barem zvučalo a to su isto učinila i moja crijeva. Pjevali smo od straha u duetu La kukaraču. Veliko lišće prašume skrivalo je dvije kukavice na vunenim leđima ljama od pogleda neznanaca a ja sam ipak bila u nezgodnom kompromitirajućem položaju, sa stražnjicom u zraku. Crijeva su mi se zanjela pa sam zadnju ariju La kukarače otpjevala u pratnji zvukova tromblona. Jedva sam stigla spustiti hlače da me taj jezivi zvuk tromblona ne otpuhne. Zewa mi je bila široki list neke prašumske biljke. Nadala sam se da nije neka otrovna zelenjava jer bi mi se rit pretvorila u nadutu bolnu kartu svijeta a ja bi umrla od izohipsa, paralela i meridijana u krvi.

Izbacivajući sve živo što se dalo iz mene izbaciti (priču o živim i progutanim kozicama ostavljam za neka druga vremena i prostore) mislila sm da mi se više ništa loše ne može dogoditi. Sva uneređena i gore i dolje bila sam divan primjerak bečke škole balkanskog odjela kinderštube-a.
Tada su me ščepale nečije snažne ruke te zamotale konopom pa sam sličila na ličinku. Osjećala sam se ko muha uhvaćena na niti paukeove mreže. Moj je pauk bio skriven polutamom. Tako opremljena sa andskim jakim maoističkim vezovima, stavljena sam na konja-valjda je bio konj. Nakon sati drmusanja, i lupanja o stabla prašume, onako špagom ukručena nisam se mogla pomicati. Konačno smo nadošli u neki logor. Ta svjetla u mraku činila su mi se kao Las Vegas pa sam pomislila da sam već slučaj za lokalnu ekipu Gris i njegovi iz CSI. Sva dehidrirana, počupana od granja, usrana, i posrana što od straha što od onog što su mi onda ona dva luda kokalarosa uvalila, bila sam spremna da postanem leš.

Posjeli su me oko vatre i dali neki pokrivač. Jedan me je sa puškom pazio dok su se drugi naokolo po logoreu razbježali kao da je božična rasprodaja. Nakon nekog vremena Zeleni čovjek mi se približio, noseći bijeli tanjur. Sa njega se nešto bijelo pušilo...zaboravila sam na svoje bečke manire te potezom munje zahvatila to bijelo svojim rukama. Ono što sam stavila u usta bilo je vrlo ukusno ali sam se zagrcnula kad sam shvatila što jedem.
- Da...da, sada se čudite, ali ja sam zagrebački đak...neke navike ostaju...- rekao mi je Zeleni čovjek na plašljivom hrvatskom jeziku pa sjeo do mene.

Štrukle su mi se topile u ustima pa sam odmah u svojem umu odvrtila onu staru;mamice su štruke pekli, meni na Andama nisu nikaj rekli...uhvatilo me nakon proljeva sada i neki ludi homesick, usred andske ljamajebine...

Zeleni čovjek, ljubitelj štrukli govorio je podnošljivim hrvatskim, i to bolje nego ja nepodnošljivim kastiljo španjolskim kao i nacističkim poslovicama.
Eto, što sve čovjek nađe na Andama. Zagrebački đak, gorljiv štrukloljub i pripadnik gerile lijevih pogleda i ja ovisnica o koka čaju, divanimo pored logorske vatre u tminama Anda.
- Ja sam Jesus Diego Morales Gonzales y Prada ali ne cipele...inača kratko i jasno, ja sam Che ....a vi ste?

Rekla sam mu tko sam što sam i što ovdje radim a dok sam mu to govorila on me gledao sa dva svoja crna oka okružena bradom iz koje su kao biseri izvirivali bijelih zubi. Ovdje imaju dobre zube kao da svi koriste Signal, u bojama svoje zastave; crveno, bijelo, crveno. Koja plastika, keramika, protetika kad imaš andsku estetiku zubiju, kao prirodni dar. Odmah sam uočila da moj domaćin, taj Che, zapravo je baš čeče komad. Ko pravi Che Guevara, ima nešto oporo i zavodljivo u pogledu, posjeduje onu šarmatnu revolucionarnu nit, koju poneka strasna žena voli namatati oko sebe dok je gola....

Kad smo se pošteno ispričali odveo me u kolibu. Smještaj je bio skroman kao u Generalturistovim i Atlasovim hotelima u Tunisu, ali je umornom čovjeku i putniku i to malo dovoljno. Ostavio je stražara ispred vrata. Ne da ne pobjegnem jer nisam imala gdje pobjeći usred ove andske nedođije sa proljevom već da me ne napadnu revolucionarne snage gerilaca u potrazi za seksualnim avanturama.

Usput dok je tjerao kukce, i manje životinje iz kolibe moj mi je domaćin čeče Che Jesus ispričao da je ono stranje što su mi dva kokalerosa podvalila «El Diablo». Taj vrag je opasan a radi se od kokainske paste. Eto, sad nakon diabla paste, dolazi moj spasitelj čeče Jesus tj(zašto se djeci u našim krajevima ne daje to ime...?!?).

Pozdravili smo se za laku noć a ja sam još dugo bila budna. Ne zbog situacije koja me je snašla, ni zbog straha od strašnih revolucionara već zbog buha koje su me grizle do svitanja. Nakon toga zaspala sam ko klada iznurena tim «revolucion» životom na kojeg nisam bila navikla. Buhe su se još častile mojom krvlju. Poželjela sam kao nikad do sada u životu da umjesto Chanela 5 imam frontline na vratu. Nikad do sada u mojoj turističkoj praksi nisam spavala u prašumskom apartmanu sa stotinama buha, jela zagorska jela tamo gdje se ona ne bi smjela nalaziti, i još k tome divila se šarmu maoističkog čeče lisca, sa znakovitim imenom.

Očito je da me je toj prašumi pratila nevjerovatna sreća, sa kojom je netko iznad plavog nebeskog svoda upravljao čvrstom rukom. Ne misleći na male krvopije na meni, silovatelje i ubojice oko mene, zmije i paukove u blizini...snivala sam čeče Che-a kako odmotava krug po krug niti oko mojeg golog tijela... Ono što nisam mogla znati bila je činjenica da je moja crvena krv iznenadno dobila revolucionarni virus. Bolest se širila tijelom i dušom...a sad da li su za to krive buhe ili usplahireno žensko srce, pokazati će moja budućnost.
Viva la revolucion!