O ovoj neakciji i nečinjenju ponekad se iz Evanđelja citiraju riječi o pružanju drugog obraza, ponekad o davanju i druge haljine, ponekad o činjenju svega što oni zapovijedaju (religiozni vođe), ali u svemu tome u ovom tjeranju i pokušajima da se opaze suptilne granice između ljubavi i strahova, opet je možda ključno iskanutii u vezi s mesijanskim sindromom i onu misao koju sam naveo već prije - u kojoj je ljubav između subjekta i objekta određena i STRAHOM objekta da ne pogriješi u odnosu s objektom, kako je upitno može li se o ljubavi govoriti tamo gdje se već unaprijed, proročki i autoritarno ZNA, vlastita priča i način utjecaja na stvari; jer onaj, čija se žrtva samovoljno hoće prikazati kao najveća žrtva (pitagorejsko i u evenđeljima spomenuta kao najveća - davanje života za prijatelja) - stjecanjem ideje o jedinstvu svog vlastitog djela s činom l formom ljubavi; odnosno sinovskim poistovjećenjem s Bogo-ocem/njegovom voljom - ostaje u potpunosti upitna vrijednost "žrtve" nekoga tko ZNA da ga s druge strane čeka nagrada vječnosti u uživanju u ma kakvoj vrsti rajskog bivanja s Bogom. Upitna vrijednost takva ideja se i ne može vjerojatno drugačije anulirati nego proglašavanjem samog sebežrtvenika jedinstvenim s Bogom; te korištenjem ma kakvih raniji formi iz posuđenih koncepcija dualizma (vođa borbe sa Sotonom), trojstava (jedna od manifestacija Boga kao forma "silaska" i stvaranja svijeta [i prije Abrahama on jest]) itd. Ma kako to zvučalo kad se isti subjekt po noći molio "Ocu" s kojim je i navodno jedinstven ili slično. Osim "bogohulne" misli kako je to možda malo za očekivati od Boga, a previše od čovjeka, a da bi se zadržala percepcija o ljubavi jednog ili drugo, dodao bi to da u toj pojedinačnoj našoj slobodi crkveno lamentiranje kako je želja koga da sam bude izvor vlastitih pravila kao demonska neke vrste, a s druge strane različite religije iz samodopadnosti vlastitih izvora koje se tako isključivo postave drže se ideje kako je jedan isključivi dio čovječanstva kojega su se oni kako-tako našli sami dio po kakvom od "Duhova" zaključeno savršen i dovršen izvor etičnosti i s njima povezanih duhovnih (ne)moći..., a da je u traženju izazova i dok je izazov percepcije kakve moći vlast nad kraljevstvima ili biti dijelom obiteljskih očekivanja upravo nadilaženje očekivanja najšire kulturološke zajednice možda najveći od izazova - s obzirom da je čovjek gotovo svakom gestom i pričom definiran odgojem svih sistema nagrada, kazni i svih priča i umjetnosti koje su određene ideje trebale podržati... a opet zadržavajući i strah i poniznost u smislu mogućnosti da se sam bude izvorom pogrešaka pa i kad se ma kako steknu ma kakve moći... kontemplacijama po pećnima kojih 20-tak godina, liječenjima bolesnika na daljinu, slobodom od sukoba i izbjegavanjima od istih, kojih je i primjer ova misao Konfucija:
"Drži se svojih uvjerenja i posveti se učenju. Budi do smrti u obrani Puta. Ne ulazi u državu kojoj prijeti opasnost. Ne živi u državi u kojoj vlada nemir. Kad sve pod nebom slijedi Put, budi vidljiv. Kad ne slijedi Put, budi povučen. Kad država slijedi Put, sramotno je biti neugledan i siromašan. Kad država ne slijedi Put, sramotno je imati počasti i bogatstvo."
Eto, ne zvuči baš junački u nekim detaljima; a ideju o Putu (Tao) koncipirana je vjerojatno uz ideju o iz njega proizašlim vrlinama... Čitam i da je kineska Biblija prevedena s "U početku bijaše Tao"... Pa u tom osciliranju između ideje da se u potpunosti služi nekakvoj Božjoj volji izbjegava se i izgubiti život za očuvanje mira gdje; u potrazi za nekom drugom vrstom slave - iz slavljenja duhova i Duha.... Pa sve u svemu ako je u državi koja ne slijedi put sramotno imati počasti; ostaje i ta mogućnost, da je i pored proslavljanja Duha stjecanje počasti/slave i njime također sramotno. Ostaje divljenje pred izuzetnim postigućima, i strahovi pred izvorima većih moći i znanja od vlastitih. Tako, osobnu težnju da ih se ma kako nadilazi ili prati ma kakvom slobodom ipak držim plemenitom - tek kada pojedinac ne bi bio gonjen tolikom mizerijom... Možda je nekim dijelom osim s ljubavlju prema najdaljima (filozofima, religioznim vođama i idejama o slavi i vječnosti) čovječno u većem dijelu biti uklopljen kreativnim odrazom na vlastito vrijeme i vlastiti prostor, a tko je kome kriv što se ponajviše sam izabire okrenuti prema determinističkim proročanstvima... Pa tako u idejama pred ma kakvom milosti i ma kakvim čudima, uklopljenost u vlastito vrijeme i prostor može biti i podilaženje i takvim očekivanjima; pa i (is)korištavanje istih... Kako god bilo i ma kakva situacija bila u tom traženju mjere u kojemu je kriv za što pojedinac, a u kojoj društvo opet je valjda nekako poniznije vjerovati i da vođe (željom da se odmaknu od prosječnosti) i sljedbenici (strahom da iziđu iz okvira prosječnosti) nisu u velikoj razlici; a barem ovdje smo svakako svi skupa jedni na druge usmjereni; bilo da se ma kako branimo, bilo da volimo, tražimo ma kakve prednosti... a da netko traži slavu, taj mi je dio u vezi s ljubavi posebno sumnjiv; pogotovo ako je ionako već sam Bog.
Osim toga; pored želje manje prosječnih da iziđu iz okvira zajedničke nesreće, nekako i davanje možda prevelikog značaja ljudima koji značajnome pred strahovima zapravo prilaze s malo pažnje i zanimanja... a oni koji značajnome prilaze zbog opće nesreće kao i vlastite, opet isto s druge strane; što bi se tu činilo posebnim? Pa i kad car napušta vlastiti dvor da bi meditirao ispod stabla? Tko se nasiti vlašću, slavom, sljedbenicima, moći - što je čudno da odbaci to sve i zašto bi se ijedna težnja prema boljem nazivala ljubavlju, a ljubav kao pojam koji bi se to trebalo opisati toliko hvalilo? Tako gledano nema žrtve, osim pobjede nad strahovima temeljem dozvoljavanja sebi da se pristupi istraživački sadržajima koje život s nama i bez nas stvara... Ljubav bi bila nešto kao snaga iz sposobnosti za imaginaciju i vizualizaciju boljeg, ali je svakako pojedinac tjeran učmalošću ponavljanja jedno te istog, ako ne gorim bolom iz činjeničnog stanja po kojemu život sadrži i mnoštvo elemenata i stanja kojima smo inače nezadovoljni... Rođenje iz ognja? Može; zašto ne
gdje je neki dodatan opis? Diablo III, Doom, Quake, Afganistan, Irak, Libija; propovijedanje ljubavi i "ljubavi" na facebooku i blogovima, veći doprinosi "bogomdanih" državi i crkvi; odlazak u pustinju i gledanje anđela i aviona pored izlaganja opasnosti dehidraciji kao P. Coelho - što pape sad aktualno kažu? Ima li što novo, ili su otkrili što novog iz starog i starijeg?
Eto raspisah se. Možda više za književni kutak ili filozofiju, ali je tema religija pa eto pustio ovce od misli da se raštrkaju po livadi prije spavanja. Valjda kompenzacija za čitanje tuđih misli o istome; nabavih nešto nove literature. Do nekih novih čudesa za komentiranje pozdrav.