Nitko i ništa wrote:
Quote:
Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre  ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.
Njegova shema je otprilike ovakva:
Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost
|
.
Nije loša ta metafizika vremena koja vrijeme promatra kroz tri ekstaze koje zapravo ne postoje nego su samo još jedna od naših konstrukcija. Prošla budućnost, buduća prošlost, sadašnjost prošlosti i sadašnjost budućnosti, sadašnjost sadašnjosti, sve to ima smisla, ali nije uputno zaboraviti
povijesno vrijeme.
Postoje dani, tjedni , mjeseci ili godine koje su toliko ispunjene i zgusnute događanjima da se u njima događa više nego u nekom cijelom stoljeću. Postoje razdoblja koja su jednostvano, kako bi to Hegel nazvao, prazne stranice u povijesti jer se u njima ne događa ništa supstancijalno. I nama se događaju takva razdoblja - ništa se ne zbiva, sve stoji, kao da je vrijeme zaleđeno, svi dani su isti, očajno isti, a onda se odjednom zbude puno toga pa nam proteklo vrijeme izleda kao praznina bez smisla. Monotonija razdoblja bez zbivanja može biti neka nezamjetljiva, nesvjesna priprema, ali i ne mora: slučajan susret nam može preokrenuti život iz osnova.
Povijesno vrijeme zgusnuto zbivanjima i prazni hod se smjenjuju bez nekog ritma ili zakonitosti.