Quote:
implosive kaže:
U osnovi ne ali nekad nam iskustvo patnje promijeni svjetonazor i otvori vidove uživanja koje prije patnje nismo primjećivali.
Ima puno primjera ljudi koji su za dlaku izbjegli smrt da bi zatim cijenili život i uživali u njemu.
Svi mi imamo urođene detektore ugode i neugode na instinktivnoj razini. Takva nam je priroda.
Pitanje je samo što će naši ludi maštoviti mozgovi napraviti od toga. Na koji način ćemo povezivat instinktivne osjećaje sa iskustvima.
|
Točno, ima i takvih primjera. Ali ima i primjera da su ljudi hedonisti i uživaju u životu a nikad nisu bili ni blizu smrti, siromaštvu ...... tako da iz iskustva osam milijardi trenutno živućih ljudi i tko zna koliko umrlih možeš izvući primjer za bilo što.
Tema je: Trebamo li patiti da bi uživali. ja kažem da ne trebamo. To je kao da netko pita trebamo li jesti slano da bi znali što je slatko. Ne, ne trebamo. Trebamo jesti slatko.
A navela sam i što patnja čini - formira osobu na drugačiji način nego što ju formira užitak. Međutim, tu se opet radi o nečem drugom - o formiranju osobe, o načinu formiranja osobe, o tome kakva osoba može biti ako ne iskusi patnju.
Pa se možeš zapitati - može li čovjek koji nije iskusio patnju koju nosi smrt vlastitog djeteta uživati u vlastitom djetetu? Ispada da nitko tko nije izgubio dijete ne može uživati u djetetu. A to, naravno, nije točno.
Ali je i točno da će se osoba koja doživi tako strašno iskustvo do neke mjere promijeniti. Hoće li postati bolja ili lošija, hoće li ostalu djecu više voljeti ili manje ...... to sve skupa je upitno i ovisi od osobe do osobe.