Konkretno, sama timektomija i nije strašna.
Ok, davno sam je radila, i doista nije bilo nešto strašno. Mislim, to jutro pred operaciju ti daju neku tabletu za smirenje, makar bio posve normalan i bez straha. Sjećam se da sam zaspala od te tablete kao velika
, nakratko se probudila u operacijskoj dvorani prije stavljanja maske za uspavljivanje, nasmiješila se, neš prokomentirala i dalje opet zaspala. Jedino je buđenje bilo zabavno nakon operacije, jer nisam otvarala oči, samo ljutito komentirala da me puste na miru da spavam
, pa me netko ošamario, otvorila sam oči i rekla da ću kad saznam tko to bio, vratiti
. Jedino je bilo teško izdržati u šok sobi činjenicu da mi nisu dali vode da popijem, a ja žedna ko pseto bila. No, donijeli mi leda, pa sam grickala
. Izlaz iz šok sobe je jedino zahtijevao prilagodbu na spavanje samo na leđima, što meni nije pasalo, i prilagodbu na ustajanje iz kreveta, što bilo rađeno iz nekog čudnog zaleta
. I prilagodba da non stop nosiš dren sa sobom u šetnji...