Inače, o tome što bi se dogodilo (u samo jednom konterkstu)
već smo pisali pa ću ponoviti:
1998. inozemni akteri Tuđmanu već otvoreno sugeriraju (vrše pritisak, bilo bi bolje reći) prihvaćanje neke regionalne strategije kao načina za uređenja odnosa na našem području. Taj regionalni pristup spominjati se počeo odmah nakon rata, a inicijative su potekle iz europskih krugova (VB i FRA). S vremenom su se one pojavljivale i predlagale u različitim oblicima i terminima, od Royamount procesa do Zapadnog Balkana. Ideju su načelno prihvatili i Amerikanci ali njihovi su projekti uglavnom imali neki širi regionalni pristup pa su uključivali i Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku, Tursku … Nije slučajno da je još 1997. Ustav promijenjen upravo vezano i za mogućnost stvaranje neke nove balkanske zajednice.
Da ne širim temu, regionalni pristup u međunarodnim krugovima obrise je dobio vrlo rano da bi se s godinama razvijale različite ideje, oblici, projekti. Ne moram ni naglašavati da je Hrvatska pomno pratila i analizirala sve što se u tom kontekstu provlačilo. Kao što sam rekao, 1998. stvar je dogurala do toga da se Tuđmanu otvoreno spominju i takvi aranžmani poput carinske unije balkanskih država. E, tu su se već upalili svi mogući alarmi i crvena svjetla. Iz inozemstva su uvjeravali kako su te radi samo o ekonomskoj i gospodarskoj suradnji bez ikakvih političkih implikacija, a Tuđman je znao odgovoriti da sve političke integracije započinju preko gospodarstva i ekonomije. EU je vrlo dobar primjer toga.
Uglavnom, tu dolazi do ključnog zastoja s obje strane. Ovdje je važno shvatiti Tuđmanovu poziciju. Rat je netom završio, rane su svježe, Hrvatska želi na Zapad, Jugoslavija je ružna prošlost … I u takvoj jednoj situaciji taj isti Zapad (i to isti oni europski krugovi koji su bili glavni pokrovitelji Jugoslavije još od njenog prvog pokušaja) Hrvatsku opet vidi kao dio društva s dojučerašnjim agresorom! Kao da ništa nije bilo, europski moćnici su se odlučili za regionalni pristup i sada se od tih zemalja očekuje da to bespogovorno prihvate. Kao da se povezivanje i suradnja predlaže, eto, Portugalu i Španjolskoj ili Austriji i Švicarskoj a ne zemljama koje još uvijek vidaju rane nakon teškog i krvavog sukoba.
Predlaže se carinska unija s dojučerašnjim agresorom kao nešto najnormalnije. Uz čuđenje zašto se tom starom Tuđmanu uopće diže kosa na glavi na sam spomen nečega takvoga. Pa to je samo gospodarstvo, ekonomija, izvoz, uvoz … Ma ne mislimo mi stvarati novu Jugoslaviju, časna riječ.
Na taj način nije samo došlo do zastoja već i do nepovjerenja. S jedne strane Tuđman je označen kao neki kamen smutnje koji ne želi suradnju i napredak, koji živi u prošlosti i koči plemenite ideje suradnje naroda i država. S druge strane, pojavljuju se sumnje u dobre namjere onih koji žrtvu agresiju guraju u naručje agresoru.
Dakle, da je Tuđman umro sredinom 1998., moguće su samo dvije opcije. Ili bi međunarodni krugovi slomili Tuđmanove nasljednike iz HDZ-a, pa bi oni prihvatili aranžmane koje Tuđman nikada ne bi prihvatio. Ili bi HDZ bez Tuđmana vrlo brzo izgubio utjecaj i vlast pa bi umjesto HDZ-a već 1998. došli oni koji su došli 2000. Pa bi neku carinsku uniju poput CEFTA-e imali već krajem 90-ih. Tuđman je umro krajem 1999. Srbija je tada već gadno zapela s Kosovom, pa je time ona usporena, čime je cijela stvar izgubila planirani ritam a koji bi se mogao ostvariti da je Tuđman siša os scene već 1998.
Pazi što piše u prvom broju hrvatskog Biltena Europske unije iz veljače 2001.:
Na Zagrebačkom sastanku na vrhu (Zagreb Summit) održanom u Zagrebu 24. studenog 2000. godine zemlje članice EU ponovo su potvrdile da su Albanija, bivša jugoslavenska Republika Makedonija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) “potencijalni kandidati” za članstvo u EU, ali su naglasile da je uspostava dobre i solidne regionalne suradnje glavni preduvjet koji te zemlje moraju ispuniti na putu prema pristupanju Europskoj uniji.
U Završnoj deklaraciji sastanka na vrhu zemlje sudionice PSP-a obvezale su se “sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebice radi jačanja sudstva i njegove neovisnosti, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnog useljavanja, trgovine ljudima i svakog drugog krijumčarenja”.
Ukoliko bi se takva regionalna suradnja provela, “otvorio bi se put svim zemljama regije za približavanje Europskoj uniji u okviru procesa stabilizacije i pridruživanja”.
Dakle, 2000. se jasno i nedvosmisleno kaže balkanskim zemljama da je regionalna suradnja glavni preduvjet koji te zemlje moraju ispuniti ako žele u EU. Štoviše, zemlje su se obvezale sklopiti sporazume koji uključuju politički dijalog, područje slobodne trgovine, blisku suradnju pravosuđa i policije …, a kada se takva suradnja ostvari zemljama se otvara put u EU.
Da, 2000. je došla vlast u Hrvatskoj koja se i na to obvezala, ali ako je netko očekivao da će Tuđmana 1998. uvjeriti kako Hrvatski put u EU vodi samo preko toga da sa agresorom na RH sklapa sporazum o političkoj suradnji, slobodnoj trgovini, bliskoj suradnji državnih institucija … i da Tuđman to treba prihvatiti bez pogovora, taj je ili potpuno lud ili potpuno zloanmjeran ili potpuno neupućen ili Hrvatsku i ostale balkanske zamlje jednostavno smatra kolonijama koje su dužne tek bespogovorno izvršiti ono što im se kaže, koliko god blesavo, apsurdno ili uvredljivo bilo.
Više puta smo ovdje na forumu imali prilike vidjeti izvješće jedne američke državne agencije koju je osnovao Kongres (USIP), odnosno izvještaj jedne radne grupe u okrilju USIP-a koja je 1998. analizirala provedbu Daytonskog sporazuma i ulogu Hrvatske u tome.
I ta radna grupa, međuostalim, izrijekom kaže ovo:
Sudionici radne grupe ohrabruju SAD da iskoristi svoju moć kako bi ostvarili promjene u Hrvatskoj na ovim poljima:
- povratak srpskih izbjeglica
- uspostavljanje i tolerancija otvorenih i nezavisnih medija
- poboljšanje izbornog procesa pod višestranačkim nadzorom
- prekidanje osovine Zagreb-Mostar, uključujući ukidanje glasanja dijaspore i njenih predstavnika u Hrvatskom Saboru
- usvajanje mjera za slabljenje položaja predsjednika uz jačanje parlamenta i sudstva
- njegovanje pravednih i transparentnih privatizacijskih procesa
Pa kada čovjek, recimo, čita u jednoj studiji UNHCR-a o manjinskom povratku u Hrvatsku kako su se „uvjeti za povratak manjinskih (srpskih) izbjeglica u domovinu, počeli unapređivati dolaskom nove koalicijske vlade lijevoga centra, pod vodstvom Ivice Račana te izborom novoga Predsjednika Republike Stjepana Mesića“ te kako su tada „Premijer i Predsjednik javno obznanili da je povratak i reintegracija izbjeglica jedan od prioriteta Hrvatske vlade“, ili kada se sjeti kako su nakon 2000. vodeći državni dužnosnici prekinuli odnose s političkim predstavnicima Hrvata iz BiH te im poručivali kako je njihov glavni grad Sarajevo, ili ako razmislimo koja to politička opcija u Hrvatskoj već godinama predlaže i traži ukidanje glasa dijaspori, ili kada se sjetimo kada i tko je mijenjao ustav i smanjio predsjedničke ovlasti ...
Nije teško prepoznati tko je i kada vukao poteze koji su ranije nedvosmisleno definirani i označeni kao interes ili ciljevi koje bi jedna velika sila trebala postići u Hrvatskoj, kao i to kakvu su ulogu u tome imale razne organizacije civilnog društva, među njima i one osnovane i financirane od strane te iste velike sile.
Pa se u tom kontekstu podsjetiti riječi jednog bivšeg dužnosnika CIA-e:
... when they say the promotion of democracy, or civic education, or fortifying civil society, what they really mean is using those euphemisms to cover funding to certain political forces and not to others. In other words, to fortify the opposition of undesirable foreign governments or to support a government that is favorable to US interests and avoid of coming to power of forces that are not seen as favorable to US interests. ...