|
Za početak bi trebalo uopće shvatiti što to znači "oprostiti", i nisu li neki religijsko-ideološki koncepti koji se obično za to vežu, zapravo psihološki nefundamentalni, te bi se cijela okvirna struktura oko psiholoških fenomena koji vrlo okvirno možemo nazvati "oprost" treba ispočetka pokušati definirati...
Možda je cijeli okvir kroz koji su nas naučili razmišljati o fenomenima zadržavanja srdžbe i "oprosta" potpuno kriv, te nadasve psihološki nefundamentalan, nego je zapravo više ideološki nego bilo što.
To pak ne znači da čovjek u sebi treba držati mržnju i srdžbu, ali možda "oprost" nije ono što su nas naučili da (implicitno) vjerujemo, a onaj "oprost" koji se čini po "vjerskoj dužnosti" možda predstavlja samo jednu nefundamentalnu tehniku promjene okvira u kojem promatramo neke odnose, te na umjetan način si namećemo okvir u kojem su "svi dobri", svi "Božja djeca" itd. i prebacujemo se u jedan imaginaran bajkovit okvir koji čini da se osjećamo bolje, oslobođeno i neopterećeno (od prijašnjeg vanjskog okvira - ali i ovaj novi je vanjski), ali koji možda nije ništa drugo do vrste bijega.
Možda postoje drugi, puno bolji načini riješavanja sebe mržnje i samorazorne srdžbe, a da se ne ide u taj iluzorni bajkovit okvir bijega od realnosti - neke fundamentalne strukturalne metode koje nemaju žveze sa redefiniranjem značenja vanjskog (drugih - da su ipak dobri, Božja djeca, itd.) koje nemaju veze s drugima nego isključivo s nama samima i našim oslobađanjem od zatvorenosti ovisnosti slike vlastitog sebstva od onoga što su nam učinili drugi, te uspostave vlastite preminentne uzročnosti nad našim vlastitim sustavom.
Tada nema "oprosta" u tom djetinjastom smislu, jer se niti ne zatvaramo u ovisnost percepcije sebe (poniženost i sl.) o onome što su nam učinili drugi, nego smo u svijesti sebe slobodni od ovisnosti o drugima, pa nema ni mržnje, ni srdžbe, koji su uvijek mehanizmi OBRANE ovisne, relativne slike sebe i identiteta.
Iluzorne metode "oprosta" su nefundamentalne, ograničene metode oslobađanje samodestruktivnih negativnosti pa čak i na neki način štetne, jer ne dovode do slobode sebe od (psihološke) ovisnosti o drugima, nego se ta ovisnost samo sublimira u nekoj uljepšanoj "metaovisnosti" o slici vanjskosti koja je kao "dobra" u pozadini ove "ružne" stvarnosti. To je u biti bijerg u bajku, i ovisnost o njoj - dok je pravo rješenje oslobođenje sebe od definiranja okvirom odnosa drugih prema nama.
Ovo što sam napisao je vrlo važno, pa ako niste shvatili sve iz prve, pročitajte ponovo, dok sve ne shvatite.
|