[Kyouko]

Ni dan danas ne znam objasniti kako sam se pretvorila u to što sam se pretvorila. Ne bih rekla čudovište, možda bi radije upotrijebila izraz ljuštura. I puno prije nego što sam ga upoznala bila sam prazna, kretala se i starila u maniri jednog zombija. Ljuštura zombija.
Sad kad bi me pitali kad sam ga upoznala, ne bi vam znala reći. Možda prije dvije, možda prije tri godine. Što se mene tiče, moglo je biti i prije deset. Kako smo se upoznali, to bi vam već mogla reći. Bilo je to jednog vikenda, u poznatom zagrebačkom klubu.

Dan je bio hladan baš kao danas, kiša je padala s pauzama cijeli dan. Kao i većinu prijašnjih dana, prespavala sam cijeli dan i ustala se u kasno poslijepodne. Kućom je odjekivao dječji plač. Kao i svakog vikenda, imali smo goste. Mama je trčkarala kuhinjom i pokušavala udovoljiti svakom. Kad me spazila počela je brbljati o ručku, večeri, ne sjećam se više. Prekinula sam njezino brbljanje odmahujući rukom i krenula prema kuhinjskom elementu napraviti si frape od banane, s puno mlijeka. Onako kako treba, taman da me potjera.
Vratila sam se u sobu neumivena, s frapeom u ruci i zaključala vrata. Sjela sam za stol i izvadila kutiju. U kutiji se nalazilo par komada sreće u esencijalnom obliku.
Gledajući unazad, ne znam zašto se tog dana toliko dobro sjećam. Možda zato što je tada svaki dan započinjao isto pa bi svaka priča koju bih ispričala imala isti početak? Ili je možda taj dan stvarno bio poseban. Uostalom, retrospektivna introspekcija uvijek mijenja doživljaj, tako da vam ne bih znala točno reći.

Što je najbolje, ne sjećam se ni kako sam ga spazila, ni kako smo počeli plesati. Je li to bilo na moju inicijativu, njegovu, nečiju tuđu. Zapravo, kad bolje razmislim bilo je to na inicijativu njegove frendice. Da, luda plavuša, pokazala mi je grudnjak umjesto da mi je pružila ruku kad smo se upoznavali. Draga djevojka.
Ne sjećam se koja je pjesma bila kad smo počeli plesati, to biste trebali njega pitati. Par puta smo čuli tu pjesmu i svaki put bi rekao da je to naša pjesma, no evo i ovaj put sam zaboravila o kojoj se pjesmi radi.
Jedino čega se živo sjećam iz te noći su trnci. Bilo ih je stvarno mnogo. I reflektora. I njegovog zagrljaja. U jednom trenutku me pogledao u oči i rekao da imam prekrasne čokoladane oči. Bio je pijan ko guzica. I tako neiskvaren. Nije imao pojma da su mi oči sive. Nisam nosila leće. Gledao je moje zjenice. I on je par puta dok smo bili zajedno imao lijepe oči boje tamne čokolade, iako su u stvarnosti zelene.
Unutar kluba je bilo užasno vruće, hodala sam okolo bez majice. U grudnjaku. Kasnije mi je priznao da me vjerojatno ne bi ni skužio tako brzo da nisam hodala okolo bez majice. Ne mogu ga kriviti, tijelo mi je tada bilo jebeno. Nije bio jedini kojem se prizor svidio. Net portali su divna stvar.
Cijelu smo noć plesali. Znoj mi se neprestano slijevao niz leđa. Da sam bila trijezna gadila bi se sama sebi, ovako mi nije smetalo.
Kad je morao ić dao mi je svoj broj mobitela i tražio moj zauzvrat. Bilo je to jedno pet mobitela prije ovog koji sad koristim. Pet minuta nakon poslao mi je poruku.
Plesali smo još nekoliko puta, gledali filmove, bilo je zabavno. Nakon nekog vremena smo se i poseksali. Ne znam jel tu prestala sva zabava, ili malo prije ili možda čak malo nakon toga. Mogu samo reći da to nije bilo to. Godinu i pol nakon našeg upoznavanja osjetila sam opet onu iskru zaljubljenosti i otpravila ga u bijeli svijet. Zbog drugog. Kažu da sam ga time ubila. Ne lažu. Sad kad sjedim ovdje i pišem, mogu točno vidjeti kako se mijenjao pred mojim očima. Iz pijanog dječaka u ogorčenog pijanca. Ali snažan je on momak. Feniks je ljigav primjer. Za sebe više nisam tako sigurna. Sada, skoro četiri godine nakon pišem ovo, odjebana.