Quote:
Cherie kaže:
Premaz civilizacijskih tekovina preko našeg bića je vrlo tanak. Otkako smo se spustili sa grana, uspravili, razvili palce i narastao nam je mozak s kojim smo počeli misliti - živimo u zajednicama, socijalna smo bića, i zahvaljujući pripadanju plemenu i zajedničkim naporima tjelesne snage i inteligencije smo postali dominantna predatorska vrsta na planeti.
Tako, šta sad da se prenemažem, u meni kao i u svima nama teče krv naših afričkih predaka koji su u potrazi za hranom došli do balkana, pa kad čujem bubnjeve i vidim obojena lica i ljude obučene u dresove, zakićene šalovima i drugom parafenalijom i kad se zaori " Samo je jedno u mom životu sveto ...." obuzme me nešto iskonsko, čudan osjećaj pripadnosti, zajedništva, povezanosti, snage i superiornosti nad onima drugima.
Dok racionalni um ne kaže - WTF Cherie, 22 momka u kratkim hlačicama juri za zrakom naphanom miješinom, koju pokušavaju utirati između dvi branke. Saberi se, ne uživljuj se. Nakon čega se saberem, jer blesavo mi je ....
Usudim se reći da svaki put, pod bilo kojim okolnostima, kad se malo JA proširi na kolektivno MI - tad prestajemo biti sami, izolirani u granicama svoje kože i povežemo se sa drugima u jedno, i to, pa taman se dešavalo u nabrijanoj uživljenoj masi koja doživljava momke u hlačicama drugih boja kao protivinike, pa čak i neprijatelje - donosi neki osjećaj jedinstva sa pripadnicima svojeg "plemena".
Taj osjećaj jedinstva, kad god se javio uvijek je izvor zadovoljstva. Zato ljudi hrle na utakmice. Malo će zvučati da elitiziram ali mislim da se "ljudi djetinjeg uma", da upotrebim Sidartinu terminologiju - lakše uživljuju u tu mimikriju plemenskog zajedništva nego ljudi skloni filozofiji, promišljanju, analizi, duhovnosti i tako to ... |
Lijep i istinit opis.
Fromm, u Umijecu Ljubavi tvrdi da je strah od ogromnog svijeta u kojem se mali covjek prakticno nezasticen rodi, strah od samoce, odvojenosti, jedan od nasih glavnih pokretaca i da je covijek pronasao nekoliko, manje vise uspijesnih nacina, kako da se tog straha oslobodi.
Orgijasticko spjanje sa grupom, mazohisticki pokusaj samounistenja, predajom svoga ja, sadisticki pokusaj prosirenja svoga ja na sve, putem dominacije
i na kraju stapanje putem istinske ljubavi.
Quote:
|
Cheri kaže:
Kako se osjećaš kad ne pripadaš nigdje ....?
|
Pomalo paradoksalno - slobodno, nevezano, u isto vreme neposredno zivo ukljuceno u trenutak i okolnosti, a u odnosu na proslost nekako "izgubljeno".
Quote:
|
Cheri kaže:
Čovjek je društvena životinja, tu nema dileme.....
Da nije društva ne bi bilo ni ega, a onda posljedično ni identifikacije s njim.
U krajnjoj liniji šta je ego nego identifikacija sa svojim tijelom, spolom, pameću, nacionalnošću i osobnom pričom koju smo izgradili na osnovu misli i riječ koje su nam predane od društva i na osnovu kojih gradimo predodžbu samih sebe i to opet uz pomoć durgih , odnosno uspoređivanjem sa ljudima oko sebe i sustavom vrijednosti društva u kojem smo se našli i nekim unutarnjim idealom koje nam je isto dan od strane istog tog društva.
To je dobro i korisno. I poželjno. I zdravo.
Feral children, koja u ranim godinama života nisu imala kontakt sa ljudima nego su sama preživjela u šumi gdje god da su nađena nikad više nisu mogla razviti govor, a nisu mogla razviti niti misaoni tok, samim tim ni ego ni identifikaciju sa JA. Retardacija je u svim slučajevima bila neizbježna.
Osim toga ne postoje Robinzoni. Ljudi koji su se našli u izolaciji na prolgongirano vrijeme uglavnom su ispalili na živce, izgubili zdrav razum, osjećaj za vrijeme, utonuli u demenciju, da ne duljim ovdje je su posljedice dugotrajnog življenja bez društva.
Mislim da se to ne odnosi na ljude koji su započeli sa procesom individuacije, pa se povuču iz društva - kao recimo neki pustinjaci, hermiti, možda neki koji otiđu na neku planinu ili u šumu biti sami i postvetiti se meditaciji. Ali to nije dovoljno istraženo pa ne znam.
|
Ovo su kljucna pitanja topica, a verovatno i duhovnosti same. Osobna prica, koju sami sebi neprestano ponavljamo (Kastaneda bi rekao, putem "unutrasnjeg dijaloga", kojeg treba zaustaviti) i koju onda dobijamo od okoline nazad, kao manje vise promenjeni odraz u ogledalu.
O pustinjastvu ima jedna interesantna sutta iz budizma.
Nosorog
Identifikacja, identitet i pitanje koje se proteze kroz celu povijest duhovnosti, a koje je zacijelo svaki covjek sebi jednom postavio - tko sam ja ?
Pitanje, koje su neki uzeli kao kljucnu metodu ka prosvetljenju.
U novije vrijeme, jedan od poznatijih predstavnika je bio Ramana Maharshi.
Najcesce se u tim razmatranjima, ili kao rezultat preispitivanja, dolazi do zakljucka da je nas pravi identitet nasa dusevnost/duhovnost
(Patandjali I;3 - samo tada u toj obustavljenosti partikularnih obrta "onaj koji vidi" biva u skladu sa svojom pravom prirodom),
da je nasa individualnost (dusa, duh, atma...) istovjetna, ili bar veoma srodna (bozanskom duhu, brahmanu...).
Terminologije se u raznim sistemima dosta razlikuju, a o tome je dosta i na forumu raspravljano.
Kako bilo da bilo, postavlja se pitanje, zasto se mi uglavnom ne identifikujemo sa svojom dusom/duhom, vec sa telom, osecanjima, mislima ?
Ako je citav koncept istinit - vodi li put ka prosvetljenju nuzno preko odbacivanja laznih identiteta/identifikacija i kada se to desi, sta ostaje kao pravi identitet i postoji li tada jos ikakva, nuzna identifikacija ?
Pitanje, o kojem se na forumu isto dosta raspravljalo, a svodi se na pitanje - kako sebe i svet dozivljava neko ko je prosvetljen,
ili sto je tocno prosvetljenje ? Da li takav covek stoji "izvan" drustva, sto bi kao sto su mnogi vec zakljucili, bilo evolucionarno gledano mana ?
Ili nas evolucija, iz nekog svog "razloga", upravo sve vodi ka tome ?
Kakav bi to bio svijet u kome nitko ne "navija" za nitkoga ?
PS
Interesantno je i pitanje, koje parametre uzima drustvo, kao bitne odrednice naseg identiteta ?
U iskaznici i putovnici stoje - slika, ime, prezime, spol, godina rodjenja, visina i neki broj. Sasvim dovoljno da bi se neko definisao, ne ?
A ponekad je dovoljan i samo broj.