Jedno mi nije jasno kod naših, ako si režiser, pa moraš biti i veliki filmofil valjda, i kao profesionalac detaljno proučavati kako se u nekom dobrom filmu nešto postiglo na ovaj način, a u drugom lošem nije zbog toga, toga i toga. A oni kao da su slijepi.
Da ne pričam da se uvjerljiviji dijalozi (rak rana naših filmova)mogu postići promatranjem razgovora ljudi u stvarnom životu, masiranjem i hipnotiziranjem (ovo ne doslovno) glumaca da doću u stanje da vjeruju u ono što izgovaraju i uživaju u glumi. Gledao sam dokumentarac u kojem je Pekincpah..blah(ne znam kako se piše, onaj režiser 'Divlje horde') doslovno vrijeđanjem glumca postigao efekt istinskog bijesa.
Energija, kreativnost pri radu (u ovom slučaju na filmu) osjeti se na krajnjem rezultatu. Normalno tu je hrpa problema, teških problema, ali tako to ide (bar prema mojim kvaziiskustvima na montaži reportaža), ne štima, ne štima, razbijaš glavu, pa opet ne štima i nakon puno muke, ako ne odustaneš, dođe se do rezultata, barem solidnog.
Mislim da pristup hrvatskom filmu u zemlji prema pridjevu, čekam vrhunski scenarij, a onda ću napraviti umjetničko djelo veće od života nema baš pogodno tlo.
Gledao sam minutu, dvije filma 'Božić u Beču'. Filip Šovagović prolazi kraj nekog kioska i nema ničeg posebnog, razgovora ili reakcije, običan pišljivi kadar i on to ide glumit da mu se vidi sjeta u očima i stav 'Ja sam umjetnik.'. Pa da sam uzeo prvog pijanca sa ulice bolje bi to odglumio.
|