[brtvitelj]

Čitam jednu knjigu koja je dio literature za ispit na Psihologiji i spominju se sljedeći znanstveni radovi. Pokušat ću ih ukratko objasnit i parafrazirat zaključke i vidjeti što slijedi iz toga.

Jedno istraživanje (Kenrick, Gutierres) se sastojalo od toga da su istraživači uletjeli muškim ispitanicima u sobama njihovih studentskih domova i rekli im kako im prijateljica dolazi u grad za vikend i kako joj trebaju nać nekakav dejt i da nek pogledaju njenu fotografiju i ocjene koliko je atraktivna na skali od 1 do 7. Pokazali su joj sliku prosječne studentice, a rezultat istraživanja je bio takav da su oni koji su gledali Charlijeve anđele (eksperimentalna skupina) curu ocijenilo značajno manje atraktivnom, nego ovi koji nisu. To se tumači "efektom kontrasta" - muškarci koji su nedavno buljili u jako atraktivne cure s postera ili filmova vide svoje partnerice manje atraktivne, nego inače.

Jedno drugo istraživanje (Zillmann, 1989) je pokazalo kako muškarci koji su gledali pornografski film koji simulira strastven seks također značajno smanjuje zadovoljstvo s vlastitom partnericom. Biti seksualno podražen može privremeno učiniti osobu drugog spola atraktivnijom, ali dugotrajni efekt ekspozicije takvim "savršenim desetkama" i nerealističnim seksualnim scenama je da svog partnera vidimo manje poželjnog (atraktivnog) - prije kao "šesticu", nego "osmicu".

"Zahvaljujući" modernim medijima, kojih nije bilo u vrijeme dok nas je evolucija oblikovala, svakodnevno smo potencijalno okruženi s toliko atraktivnih i uspješnih ljudi, koliko naši pretci nisu mogli vidjeti u godinu dana, pa ponekad i za vrijeme čitavog života. Takvi izuzetni standardi za usporedbu prevare nas na način da devaluiramo vlastitog partnera i - sebe.

Ovo je bio znanstveni dio (preveden iz knjige gotovo od riječi od riječi). Sad slijedi moj dio. Očito je da nismo evoluirali kako bismo koegzistirali s modernim medijima u simbiozi, pa se treba nekako prilagoditi, budući da je naš hardver (mozak) i dalje prilagođen za činjenicu da ćemo onoliko atraktivne ljude koje danas viđamo svakodnevno vidjeti eventualno jednom godišnje, ako i toliko. Pređimo sad na koncept veze. Dogodilo mi se do sad bar jednom kako moja partnerica nije bila zadovoljna kako se ja ponašam u vezi, tj. išlo je otprilike u smjeru da "da ja to vidim totalno ozbiljno, ne bih napravio to i to". Recimo, otić na kavu s nekim tko ti je zanimljiv. "Što imaš za radit na kavi s nekim tko ti je zanimljiv, trebao bi štitit svoju vezu i ne dovodit ju u opasnosti."

I zapravo, s tim se djelomično slažem. Ako si u vezi koja te 100% ispunjava i u kojoj želiš nastavit bit i u kojoj se "vidiš", onda tu vezu ne ugrožavaš. Međutim, što sve spada u "ugrožavanje veze"? Kao što vidimo na temelju ovih znanstvenih radova, gledanje pornografije spada u ugrožavanje veze. Ne bi li onda bilo moralno i dobro za nas same (kao i partnera) da odjebemo od pornića i gledanja filmova u kojima sise ispadaju više od hrpe kovanica nekom tko ima parkinsonovu bolest? Pitanje je potpuno ozbiljno. Ukoliko se ZBILJA ZBILJA vidimo u tu vezi i želimo ju očuvati, nije li onda logičan korak da maknemo sve moguće smetnje, pogotovo ove, koje su znanstveno dokazane? Pitam iz razloga jer se smatram vrlo racionalnom osobom, pa ako je ovo logička konkluzija svega što do sad znamo, onda je to jedino što čovjek zapravo može. A ako ne želi, onda se zapravo ne vidi totalno u toj vezi, pa i bolje da veza pukne zbog "ovakve neke pizdarije".

Disclamer: nijedna veza mi nije pukla zbog drkanja ili pornografije