[Templarski red]

Templarski red kaže:

Prepoznati taj trenutak kad zasjamo drugačije. I prije nego se pustimo, tek s dovoljno hrabrosti samo za puštanje, a dalje...
Znači bez konstrukcija i planova, varijanti i možebitnih odgovora... bez kalkulacije.

arna kaže:

hm...kad bi postojalo kakvo uputstvo kako postići ovo...

Evo pokušat ću ti to nekako približiti...
Moraš biti crveni kišobran!

To ne znači biti drugačiji samo da bi se razlikovao. To znači biti zadovoljan s tim što jesi, znati usrećiti sebe. Svi smo mi ljudi... znači neke želje, čežnje, neke moje intimne potrebitosti, one najfinije tkanine naših pobuda, ako su se rodile u mojoj glavi, na taj isti način mogu živjeti u glavi nekog drugog čovjeka.

Znači jedna normalna želja za zagrljajem u datom trenutku, koja ne može biti realizirana jer... recimo nemamo nikoga bliskog tko bi nas zagrlio, na način na koji bismo željeli biti u tom trenutku zagrljeni. I tijelo će osjetiti tu potrebu, jednako snažno kao i duša i taj misoni proces pretvoriti će u jednu britku prugu jeze u ramenima ili kratki osjet hladnoće za vratom. I pomirivši se s tim, na koji god način... postajemo crni kišobran.

Sad uzmimo samo nas i neke naše potrebe, želje... načine. Siguran sam da kod svakoga od nas postoji želja koju nije ostvario, a samo je on stvarna zapreka u ostvarivanju te želje. Druga je stvar što smo se sakrili iza obveza, djece, supružnika... naše nezadovoljstvo ima smisleno i jasno uporište u našoj okolini i našem svakodnevnom životu. Zadovoljstvo pak proizlazi iz djelovanja. Znači najlakše je sebi ispuniti želju... evo krenimo s tim. Mislim ako sebi nismo u stanju ispuniti želju...

I kad je ostvarimo, zaželimo drugu, pa ostvarimo i nju. Zatim treću, četvrtu... neka peta bude baš posebna, moćna. Evo neka peta bude istinsko približavanje drugom ljudskom biću. Drugo ljudsko biće je naša najveća ljubav i naš najveći strah. Drugo ljudsko biće je naš crveni kišobran, kao i mi njegov.



I naravno... istina. Kao što udah ne može biti lažan, tako bi i svaki naš izdah,i riječ ili dodir trebao biti istinit. Ponekad se u virtualnom svijetu spojimo na tako prekrasne načine jer nemamo što izgubiti. Igramo na sigurno. Ali pokušati, ali mislim stvarno pokušati približiti se drugom biću u ovom svijetu trnja i željeza. E to van nijedna sudbina neće izignorirati, ako vi sami to ne izignorirate.