Sestra je mirna, bucko je, bila je slabo pokretna kod tetke (koja ju je stalno utopljavala, oblacila po 2-3 majice na nju i kljukala tabletama i slabo je izvodila
), sad se bolje krece, oslobodila se nekih strahova...
Ali i dalje se boji kod nekog drugog otici na wc, boji se balkona, nepoznatih ljudi...
Kad je nervozna ili uplasena (boji se doktora, a zna da treba otici) zna se i sad upiskiti ponekad (mada, samo u izuzetnim okolnostima).
Vec sam razgovarala sa svojom jacom polovinom (nakon tetkine smrti) da je sestra jednog dana moja briga, te - posto zivimo zajedno i planiramo da tako i ostane
i njegova u neku ruku, da je nikad ne bih mogla dati u dom (niti vjerujem da bi se ona uklopila, jer je cijeli zivot uz nas ili sa tetkom, nije navikla mijenjati sredinu i sretati puno novih i nepoznatih ljudi).
Moj brat i nije bas odgovoran, a roditelji su stari i bolesni.
Mama je jednom takodje potegla taj razgovor samnom (ja sam smatrala da se sve to podrazumjeva, jedini potreban razgovor po meni bio je izmedju mene i mog dragog), da se brine sta ce biti sa sekom kad nje ne bude - pa sam joj rekla da nisam smatrala za potrebno naglasavati da cu se ja brinuti o njoj.
Inace je slatkis.
Obraduje se kad joj donesem smoki i novine (voli Cecu
i novine skoro da i nisu novine, ako nema slike Cece). Voli i cokoladu, ali smoki joj je najmiliji.
Mojoj mami tepa "ti si moja beba, ja sam tvoja cerka".
Rijeci ne izgovara bas pravilno, vec djecije simpaticno i slatko.
Mene zove keki, a iza toga obicno slijedi "jesi kupio meni mokija?".
Ili "keki dos'o meni, da meni pere guzu."