Ma i ja se jedva borim s osjetljivosti. Mogla bih po cijele dane plakati, od srece, tuge, stresa ili bilo cega u stvari. I ne samo zbog sebe, nego i kada vidim nekoga na ulici tko je sretan ili tuzan ma ili bilo kakav drugi detalj koji je mozda sasvim nebitam povezem sve u neku pricu pa pocnem plakati i onda naravno jer u sred grada placem neko se pojavi tko pita a zasto places, jesi u redu pa se onda jos vise rasplacem
i to nema veze u stvari samo sa dogadjajima i osjecajima vezanim uz samu sebe.
Al cesto se i razbolim, od stresa pogotovo kada je nesto nepravedno se dogodilo a nemogu ispraviti. Naprimjer jer sada nisam prosla projekt (a inace dobivam najbolje ocjene u ateljeu) jer nije kliknulo izmedju profesora i mene iako su svi proracuni i koncept dobri ja sada sjedim doma vec drugi put u mjesec i pol sa upalom pluca. Ta osjetljivost se pocne fizicki izrazavati.
A isto nekada kao da tijelo nemoze podnjeti to vise pa pocnem izlaziti iz tijela (astralna projekcija). Ali to je sada neka druga prica.
u glavnom karaktera sam toga da cinim sve 200 posto i uvijek trebam biti najbolja ili ne cinim nikako. Lako procijenim ljude, filmovi su mi dosadni najcesce jer su predvidljivi. Tesko me je nasmijati jer mi je prosjecan humor takodjer dosadan, ali kada o necemu treba razmisliti koje je u srzi jako smijesno, mogu se danima smijati koliko je briljantno. Matematicar sam i perfekcionist, Studiram arhitekturu. Uglavnom me odmah ocjene kao cudakinju i promatraju me vise nego li se usude prici. Moj govor tijela takodjer uvijek vice ne prilazi
iako sve to pokusavam popraviti ne uspijevam jer sam i dalje ukocena. I tako jer sam svijesna svega sto se dogadja a nemogu promijeniti onda me jos vise muci. Cesto razmisljam o tome sto je zivot, koliko smo duhovno i inspirativno slobodni ali fizicki ogradniceni sto tijelom sto zemaljskom kuglom. ALi u isto vrijeme sam velika vjernica. Koja je moja uloga ovdje, kome ja mogu pomoci i kako, zivot je puno vise od prezivljavanja. Hm.. sve u svemu nikada mozak ne stoji. Cak i kada spavam svaku noc sanjam, tako da u stvari ne mogu se odmoriti nikada. A u cijelom tom kaosu ne trpim kaos, treba mi mir i organizacija. Misli idu dalje i dalje, npr jedna obicna olovka, od kuda dolazi, tko ju je dizajnirao, sto je osjecao, koliki put je prevalila, hocu li nesto pametno napisati njome ili gluposti, mozda je poklonim jer mi je ruzna, kako ce se osjecati onaj sto ju je smislio? hej vidi kako se grane lijepo micu po ovome ruznome vjetru.. i tako dalje
Ali tako se uspijem i malo smiriti, stanem da udahnem i osjetim prirodu.
Moj dragi je veliki kreativac, ali unosi kaos a ja red. Nasa mala curka je pokupila obje strane. Pitam se Boze moj pa sto ce biti sa njom.
Ali jako sam povezana s njom, osjecam njene osjecaje. neke stvari mogu preuzeti na sebe ili cak sprijeciti koliko to got ludavo zvuci.
ALi takodjer se prepoznajem s ljudima koji su slicni meni, bez rijeci mozemo razgovarati
ja bih ih nazvala posebni ljudi, jer sam i sama posebna haha.
I to nije toliko lose, eto tih par puta kada te bas izbace iz takta i razbolis se. Ali ljudi osjecaju koliko susjecate sa njima i to je velika podrska. Kao sto sirotome nekada ne pomaze kuna ili malo kruha nego samo da ga ogledas i shvatis tezinu njegova tereta, on to jasno vidi u tvojim ocima i cassak mu je lakse. Mislim da se ne treba mijnjati nego nositi sa time kao obiljezjem i pomoci drugima kada ih vec toliko razumijemo. ima ljudi sto prolaze kraj velecenstvenih stvari bez oka za detalje. barem mi imamo tu dubinu da to dozivimo na tolikim razinama i da ostavi duboki utisak u nama i oblikuje nas sareni svijet koji rijetki mogu vidjeti a kamo li shvatiti. Zato svi oni koji nas koce ili ismijavjau ma nemaju pojma koliko su plitki u priprosti, koji nas koce da ostvarimo nasa velika djela jer se i cesto boje i toliko su slijepi. Zato ih uvijek pogledam (umjesto da se razbjesnim jer je nepravedno) i zakljucim pa ljudi moji tako ste maleni a zivot je predivan, nikada neces dozivjeti ovo sto sam ja dozivjela i nastavit ces sa svojim praznim zivotom