Ja se mogu potpuno poistovjetiti sa naslovom teme, ali ne i sa razlozima autorice. Naime, ja sam se dovoljno iživila prije djeteta, i ne nedostaje mi baš nešto društveni život. Čak mi ni pažnja ne fali od drugih ljudi, nisam baš zahtjevna po tom pitanju.
Ja sam milijun puta zažalila zašto sam imala dijete zbog užasnih strahova koje sam razvila, zapravo paranoje da će mu se nešto dogoditi. Tako da se jako teško kontroliram da ne stavim malog u staklenu neprobojnu kutiju i hranim na slamčicu.
Ovako kad me ljudi vide u RL, djelujem prilično bezbrižno, jer to nastojim jako dobro sakriti. Kako sam introvert, ne prakticiram niti pričanje o tome sa poznatima. Mislim da ljudi koji nisu roditelji, a i neki koji jesu bi to jako teško razumjeli. Borba je skoro svakodnevna, anksioznost oko svega što se tiče djeteta, a i redovne noćne more, tako da sam premorena jer užasno malo spavam.
Kad moram na službeni put, sleđena sam, ako ne uzmem neke tablete za smirenje.
Nažalost, taj osjećaj se sad širi i na moju užu i širu obitelj. Bojim se za sve oko sebe, da im se nešto ne dogodi. Nikad u životu se za sebe nisam bojala, a niti za ljude oko sebe prije djeteta.
Često mi pada na pamet -šta mi je to uopće trebalo?
Nekako sam postala fiksirana na to da nisam imala dijete, živjela bi i dalje bezbrižno.
Zapravo sam svjesna da je to sve bolesno, i da nisam kriva što se tako osjećam, ali sam mislila da će se sa vremenom to sve smanjiti, međutim, pogoršava se.
Naravno, vjerojatno sam imala predispozicije prije djeteta za tako nešto, a okidač je bio preuranjeni i težak porod i dijete sa hrpom dijagonza, od kojih, na svu sreću, skoro ništa nije ostalo.
Osim maming ludila..
I da, sve češće razmišljam o posjetu nekoj ustanovi, ili doktoru..