|
Malo sam zalutala na RiD...
Nadovezala bih se na post od anin1 od sinoć.
Nadam se da se nećete ljutiti i da me nećete krivo shvatiti, u smislu da uspoređujem dijete i psa.
Samo uspoređujem osjećaje.
U dobi od 33 godine uzela sam (ne znajući) bolesnog psa, kujicu od 5 mjeseci.
Da ne idem u detalje, ona je bolovala od nekoliko kroničnih i brda akutnih bolesti čitav svoj kratki sedmogodišnji život.
Spletom okolnosti, ovisila je isključivo o meni.
Zivot koji je mogao biti, da nissam nju uzela, pao je u vodu.
Dovoljno je reći da 7 godina nisam bila nigdje van Zagreba.
Nije mi bilo teško fizički brinuti za nju, nego me mučila stalna neizvjesnost, brojne ružne epizode s njenim zdravljem i potpuni gubitak psihičkog spokoja.
Stalno sam bila napeta i na straži zbog njenog zdravlja, žalosna i očajna što sam ostala zarobljena kao njen caretaker.
Voljela sam je i znala sam da se nitko ne bi toliko brižno skrbio o njoj, nisam ju niti pomišljala ikome dati (a tko bi ju i htio), jer sam htjela biti sigurna da će biti zbrinuta i jer sam znala da je vezana na mene jako.
Ali ja kao da nisam postojala, postojala sam samo u vidu uloge skbnika problematičnom jadnom psu.
Voljela sam je. Jesam. Nisam željela vratiti vrijeme i ne uzeti ju, jer sam znala da bi mi spoznaja da je na brizi nekome tko bi ju možda šikanirao, uzeo samo za rasplod ili bio s njom grub, bila pregrozna.
Ali, željela sam da se nije ni rodila.
Da sam mogla vratiti vrijeme,bila bih otkupila bih njenu mamu, sterilizirala ju i udomila, a ja bih imala mir i slobodu za kojom sam čeznula u svojim tridesetima.
U dvadesetima sam isto imala psa, no bio je zdrav, pa nisam imala ideju kako je to kad stvari krenu krivo.
|