Quote:
pink cookie kaže:
Takodjer smatram da je to put prema zrelosti.
Ali postoje i ovi drugi aspekti, problemi u samoj vezi koji te navode da mislis kako mozda tratis svoj zivot, tj. svoju mladost dajes nekome, a moglo bi ti s nekim drugim mozda biti bolje... Mozda je to samo nekakav strah od trajnog vezivanja, al to samo potpiruje ove misli kako "to nije to". U svakom slucaju, taj prijelaz iz zaljubljenosti ka ljubavi je jako tezak nekima. Tesko je ako o svemu razmisljas, neki se samo prepuste zivotu.
Jos ako nemas nekakvih drugih ovisnosti i nacina za bijeg iz realnosti, npr. ja ne pusim, ne pijem kavu, nikakve droge, alkohol, nisam ovisna ni o hrani (nisam emotional eater)... Slazete li se s tim, da je ljudima koji imaju te neke druge ovisnosti lakse?
Ja cak pomalo vjerujem da bi mogla postojat zaljubljenost koja traje cijeli zivot, jer sam teski romanticar  Ono, Ljubav u doba kolere i to sve 
. |
Nije.
Svaka ovisnost je jednako teska i jednako destruktivna. Dobro, ovisnost o heroinu ce te puno brze i psihicki i fizicki sjebati.
Problem svake ovisnosti je potreba da se izbjegnu neugodni osjecaji - osobe sklone ovisnosti imaju problema sa suocavanjem sa stvarima koje im stvaraju nelagodu, strah, brigu, tugu i zato bjeze u ovisnost.
U psihoterapiji ovisnost je jedan od tezih problema sa kojim se suocavaju i terapeut i klijent.
Jos se moze postici da se postepeno smanjuje ovisnost, no to ne znaci da neugodni osjecaji, zivotni problemi nestaju.
Znaci, treba pomoci klijentu da izgradi nove strategije suocavanja koje ga nece preplaviti i ponovno gurnuti u ovisnost, a opet mu omoguciti rijesavanje problema koje treba rijesiti.