Žao mi je zbog gubitka oca.
Znači on želi plivati, čak i radi potajice nešto po tom pitanju, ali neće ni tebi priznati radi toga što? Srami se? Nema samopuzdanja? Misli da to ne može? Možda malo općenito da poradite na tome, umjesto da se fokusirate na plivanje, pa će onda i to plivanje doći spontano na red?
Je li imao kakvu stručnu podršku radi gubitka oca? Ima li kakvog odraslog muškarca (rođaka, trenera, obiteljskog prijatelja..) s kojim je blizak i koji mu može biti autoritet ili neki uzor, oslonac?