Zašto volim životinje, a ne volim ljudski rod?
Zato jer nisam pazio na satu biologije te ne znam da su homo sapiensi isto vrsta životinja.
Zato jer sam intelektualno i emocionalno inferioran te neuspješan u socijalnim kontaktima sa jedinakama svoje vrste primata, pa se rađe družim sa meni intelektualno bližim životinjskim vrstama koje zadovoljavaju moje socijalne potrebe, koje očito nisu prezahtjevne.
Zato jer ne razumijem da koncept dobro-zlo ne postoji u prirodi, već se priroda „vrednuje“ po uspješnosti preživljavanja, prilagodbe okolišu i da geni „upravljaju“ vrstama i jedinkama. Ljudi su po „prirodnim“ mjerilima trenutno (uzmimo u obzir milijune godina evolucije) dosta uspješniji od mnogih drugih vrsta životinja.
Više volim životinje nego ljude jer je kroz tisuće godina umjetne selekcije, od divljeg vuka koji bi me po noći zaklao, nastao moj pesek koji mi uvijek maše repom kad dođem doma raspižđen.
Ljudska socijalna zajednica je prilično komplicirana i ona je jedan od faktora našeg okoliša u kojem se naši geni natječu za preživljavanje i razmnožavanje. Ja sam svojim mozgom, najjačim oružjem svoje vrste, zapravo zajebo svoje gene jer se oni neće širiti, jer ja više volim druge vrste životinja i najradije bi sad prasnuo jednu ovcu.
