Quote:
flyingappletree kaže:
Pa da, jasno mi je sve gore napisano,toliko i sama razumijem.Upravo to sam i istaknula, da mi nitko nije savjetovao 'I' posjet psihijatru (svakako nisam mislila da će mi psihijtar iziječiti čir na želucu bez primjene IPP-a  )
Naravno to je bilo jako davno, ali ni danas ne vidim na temi o IBS nitko ne spominje da su upućeni i psihijtaru.
Što se alergije tiče, ako je ona samo preosjetljivost, zašto se bilježi obiteljska anamneza u smislu alergije? Po tome nasljedni faktor ne bi uopće trebao biti relevantan ako je moje dijete alergičar jer je preosjetljivo - a mene su gdje god sam došla prvo pitali baš to 
Inače moje dijete je u pubertetu i nije imalo napad već 2g, pa me zanima (medicinsko tumačenje) kako se poklapa taj 'najosjetljiviji period' s povlačenjem simptoma astme (bar kod većine)? |
Ovo o liječenju akutnog napada psihoterapijom sam se referirala na jedan od gornjih postova, gdje je to izjavila neka liječnica, kako bi pokazala da je psihosomatika nonsens.
Također, u medicini je teško stvari gledati linearno. Naravno da se u obzir uzimaju razni faktori, naravno da se gleda i genetska predispozicija.
Emocije i stres utječu na organizam, a pojednostavljeno možemo reći da nastrada najslabiji organ ili sustav, možda baš onaj gdje je postojala genetska predispozicija. Ni genetika nije 2+2=4, netko može imati gen za određenu bolest, ali da bi se ona razvila treba se poklopiti još puno drugih faktora.
Da ne bi bilo kako su sve to samo neka psihološka trabunjanja... evo postoji i psihoneuroimunologija koja vrlo egzaktno proučava međudjelovaje psihe, neurološkog i imunološkog sustava u organizmu.
http://en.wikipedia.org/wiki/Psychoneuroimmunology
Naposljetku, nitko vas neće uputiti psihijatru ni psihologu ako imate psihosomatsku bolest - osim što mnogi ljudi zaziru od svega s predznakom psiho, pa čak i brojni medicinari vrlo često gledaju na tu granu medicine sumnjičavo (čak i s prezirom!), bitan faktor je i to što kod nas ima brat-bratu par desetaka ljudi koji se time bave, tako da u bilo kojem trenutku u terapiji može biti par stotina ljudi, ako uključimo grupne terapije, nešto više. Kako nije svaki psihijatar ujedno i psihoterapeut, ne bi mogao pomoći osim prepisivanjem lijekova - a u slučaju psihosomatskih bolesti zapravo pomaže razgovor. Nešto više se na tom polju radi na Klinici za psihološku medicinu, gdje je čak u planu i psihosomatski odjel, neki njihovi liječnici su se specijalizirali za pomoć ljudi oboljelima od raka i sl. Znači psihoterapija tu ima prije svega suportivnu ulogu, kako se nositi s bolesti.
I na kraju, psihoterapija nije primarno liječenje ni hitna pomoć, već dugotrajni proces kroz koji se osoba rješava stresa, upoznaje sebe i svoje osjećaje, rješava neke emotivne konflikte... što će na kraju rezultirati i poboljšanjem zdravstvenog stanja.
Osim psihologa i psihoterapeuta (kojih eto, nema dovoljno), mogu pomoći i razne metode opuštanja, meditacije, relaksacije.
Svakome koga ovo područje zanima preporučila bih odličnu knjigu Why people get ill.