[stevo7650]

tjuner kaže:

cca 3 godine u mom slucaju, uz prekid kontakta, brisanje sa fejsa, zamolbu da se ne javlja, ne pricanje drugima o njoj, usmjeravanje na druge aktivnosti i odnose s drugim curama. this may come as a shock to you, ali nisu svi ljudi isti, ne osjecaju isto i ne funkcioniraju isto. ako pocnes generalizirati po uopcenim formulama mozda ces pogoditi za vecinu ljudi ali ne za sve.

a jbg, žao mi je kaj si morao kroz to prolazit tak. Mislim i meni je borba kad u sklopu posla moram stalno čekirat fejs al nemam ju više tamo tak da tehnički ni s tim problema nemam. al zasad i ja padam u zamke kaj stalno pričam o njoj. al umara me i to lagano...

Alienica kaže:

Kako si ja to zamišljam je da je lakše preboljeti ako su postojale iskrene emocije s obje strane, ali ako nisu, onda dođe do toga da se ta zaljubljena osoba sve više i više trudi i sve više počne vjerovati kako je nevrijedna jer joj je ova koja bi joj trebala biti najbliža totalno hladna i ne osjeća nikakvu ljubav. I tu paradoksalno dođe do toga da se još više naveže na nju, mozak postane sve više opsjednut zašto me ona ne voli, ta ljubav koje nema postane najvažnija od svega u životu, i kemija u tijelu se promijeni, tako da osoba počinje doživljavati fizičke senzacije povezane s informacijama o toj drugoj osobi.. i naravno da se toga teže otresti jer se tijelo i mozak trebaju drukčije izgraditi, a to može uzeti dosta vremena.
Bar ja tako nekako mislim, to je neka psihologija i biologija. Možda ima veze s nekim iskustvima iz djetinjstva, ne znam.

Ali baš smo izabrali na kojoj temi ćemo o tome pisati, mislim da će ovo definitivno prestrašiti autora teme, a nepotrebno.

Ali to je zanimljiv mehanizam, baš bih voljela znati više o tome zašto dolazi do toga.

neće me prestrašit bez brige al mislim da je u zamkama koje si sami stavljamo problem. mislim, u početku je to po meni normalno. al da si baš cijelo vrijeme razbijaš glavu istim stvarima bez odgovora unedogled, to mi nema smisla.

nyssaa kaže:

to se meni dogodilo jednom. i ne, nisu mi trebale 3 godine. iako odnos nije trajao nešto predugo, godinu i pol. ali dovoljno dugo da me psihički sjebe na nekoliko mjeseci.
samo i isključivo rad na sebi pomaže, vratit izgubljeno samopouzdanje i sve što ide s tim.
kad se osoba previše izgubi u nekom odnosu, treba se opet pronaći.
no onda taj odnos više nema veze s ljubavi, nego sa ovisnošću i manjkom samopouzdanja.

u biti mislim da je bol kao bol neizbježna i tu se nema što reć. ali što se tiče same patnje za nekim, na svakom je hoće li patiti 2 dana ili 2 godine. patnja je stvar osobnog izbora. a ako je nekome izbor patiti 3 godine onda jebiga...nešto mi tu ne štima.

ali da, neka druga tema.

al ovo je isto bitno. patnja je u početku normalna jer postoji vrijeme navikavanja, ili metaforički, vrijeme koje treba proć da rane zacijele. i sad kaj mene muči je upravo taj osjećaj bespomoćnosti koji se s jedne sfere seli na drugu. dok se tog riješim, tu ću pisat o tome