[gotuslip]

Pop o furtimašima.

Najgori su zagrebački kokoti, koji se na ulici razbijaju i u novinama blate najčistije ljude. Ima seoskih popova, kojima svaka čast ; ako i risu kao Špinčić, Biankini i dr., ali su narodni, liberalni i čestiti ljudi. Ti popovi oštro osudjuju zagrebačke svoje drugove. Na dječji dan stojao sam na Zapadnom perivoju, gdje se slavio dječji dan. K meni se uputi pop. Mislio sam da će me napasti i ja se pripravim na otpor. No preda mnom skine šešir i progovori : "Hvala vam. što ste u "Pokretu" odbili ljudski navale zagrebačkih furtimaša na dječji dan. Budu li oni tako dalje radili, svijet će na ulici pljuvati na popove". Rekavši to pozdravi me i ode. Ja sam mu duboko skinuo kapu. Na žalost njegove su se riječi već ispunile ...


U davnini, dok je čovjek bio primitivan, dok znanost nije bila razlučena od religije, dok je svemu tomu bio izvor fantazija, dok je vjera i znanost bila bajka, mit i druga pojezija ; dok je rad bio još slabo podijeljen, a duševni rad u jednom licu, onda je najrazumniji i najbolji čovjek bio i svećenik, i čarobnjak, i liječnik, i pravnik. i vodja. Nije bio pop u plemenu prvi Čovjek, jer je bio pop, nego jer je to po svom duhu i vrednoći uistinu bio, jer nije bilo boljega. Pop je bio neka mistična osoba, i to veća, što je narod ograničeniji i nerazvijeniji, što je bila veća razlika izmedju njega i naroda. A da je takav pop, takav čarobnjak umišljao sebi,, da je ono, što sebi umišljaju klerikalci, posve je prirodno. Mi mu priznajemo prvenstvo i sve zasluge, jer je to zaslužio ; ali isto prvenstvo u njemu priznajemo i učitelju i liječniku, misliocu i t. d. Znam da je pop osnovao prvu školu, ali za svoj stalež, pa poslije za najodabranije ljude iz viših krugova, ali nikad za široke slojeve narodne.


Furtimaši se hvale, da su jezuiti osnovali ovu i onu gimnaziju. Sve je to istina, ali kamo sreće, da tih jezuitskih zavoda nije nikad ni bilo ! Kamo sreće, da na hrvatsku prosvjetnu njivu nije nikad palo crno sjeme Loyolovo! Pogledajte u historiju, pa ćete vidjeti što nam je bio glagoljaš, a što latinski pop. Gdje bismo mi danas bili. da nam nije Rim gospodovao i dijelio ista žezla ? !

Čast popovima modernistima, pa i onim katoličkim popovima, koji javno dižu svoj glas protiv Rima: čast onima, koji se prilagodjuju duhu vremena, prema modernoj znanosti i prema potrebama kulturnoga svijeta. Kakov je pop bio nekad dok je svijet bio neprosvijetljen takav danas nije za nas kulturne ljude. Danas je sva sila pametnijih ljudi, nego je pop. Danas učenjaci bolje znadu, kako je postala naša zemlja, kako se razvijao čovjek, kako se odgaja i prosvjetljuje čovjek i kako se liječi itd.

Mi napredujemo i hoćemo, da se slobodno razvijamo, a ne dopuštamo, da nas pop u tom razvoju sprečava. U znanosti, u književnosti i umjetnosti nije nam pop autoritet samo zato, jer je pop. To su drugi ljudi. Pop mora da se podigne do nas i da se prilagodi i reformira prema nama, a ne da nas vraća i silom vuče natrag u svoju nizinu, u mračni srednji vijek. Svijet ide naprijed, a pop, ako ne će s nama. pregaziti će ga kolo napretka. Po prirodnom zakonu sve samo propada, što nije za život i razvoj. Mi vas, klerikalci, zovemo braćom, zovemo vas pred oltar, da njegujete vjeru, istinsko ćudoredje i ljubav prema bližnjemu, prema svakoj konfesiji i narodnosti; zovemo vas, da sudjelujete u narodnoj uljudbi, ali vas ne silimo na to ni kamenjem, ni grdnjama. Mi smo vam pače zahvalni, jer nas svojim nečovječnim načinom silite, da se borimo protiv vašega natražnjaštva. Vaša mržnja i vaše psovke u crkvi i na ulici izazivlju mržnju u manje prosvjetljenim ljudima; a mržnja na zlo čini često veća djela, nego ljubav za dobro.


Pojava furtimaštine — klerikalizma.

U ilirsko doba bijahu naši popovi narodni borci, a narod ih je štovao. Hrvatski popovi bijahu liberalni. U popove odlazili su bolji talenti. Otkako imamo sveučilište, sve je to drugačije. Sjemenište bilo je nekad kula narodne ideje, ali otkad udje u nju jezuitski, klerikalni duh, sve se promijenilo. Doživjesmo gdje su klerici, dakako pod sugestijom svojih starijih, pjevali jednomu Strasnoffu: "Ljubimo te naša diko" i „Budimo jednom potpuni ljudi."


U novije doba prirodne se nauke silno razvijaju. One su s modernom filozofijom donijele moderne nazore o svijetu i životu. Čovjek se u svojoj nutarnjosti pročišćuje. mijenja i preporadja. Mojsija ustupa mjesto Darvinu i njegovim nasljednicima. Današnja omladina u ogromnoj većini misli moderno: ne samo ona na sveučilištu, nego i ona sa sela. Naš čovjek iz najzabitnije gudure i iz bujadare polazi u svijet, gdje vidi što je sloboda vjere, savjesti i dr. Nekad je Petrov novčić padao kao kiša a damis tu vlada gotovo suša. „Samo jedan novčić" pada za našu djecu. To je užas !

Pečenka naših neprijatelja nije više tako masna, pa se s toga čuje vika: Vjera je u opasnosti!
Novo sunce razgoni tminu i nastaje novo doba. To vidi Rim i njegovi vjerni sluge jezuiti, pa zadahnjuju popove klerikalnim duhom. Gledajte, što radi Štadler, Mahnić i Jeglić.
Lijepo smo se slagali sa svojim popovima. Navijestiše nam rat. Naš je svijet, koji ima u svojoj krvi premalo željeza, a u kostima premalo kremena — a ima dosta i takovih, koji imadu u svom grbu zečji rep — šutio i sve to mirno gledao. Pače toliko puta se je čuo glas, da u nas nije vrijeme za kulturnu borbu i da u nas nema klerikalizma.

Prije nekoliko godina izadje u nas klerikalizam na javu u svojoj pompi i sjaju, na katoličkom kongresu u Zagrebu. Ako se pravo sjećam, Zagreb se okitio, zastavama. Kongresu prisustvovahu naši uvaženi političari, ali kao ministranti. Ta mi smo dobričine. Na tom klerikalnom sastanku gdje je Štadler vodio prvu riječ, tražili su klerikalci jasno i glasno, da u njihove ruke dodje škola, počevši od pučke škole, pa sve, i ista univerza. Ne samo sva nastava, nego i književnost i umjetnost, i obitelj, sav narodni život, pa i politika, pače i novac. Štadler je bacio onu poznatu praskavicu, da predobije za popove našu javnost i da dodje na čelo naše politike. Praskavica je našim laicima gotovo uzela vid. S ushićenjem klicali su Štadleru. To bijaše Štadlerov dan. Pa on donosi sa svojom vojskom ,,Poljodjelsku banku" I nato se burno odobravalo. Frank je bio protiv toga, jer on neda nikomu svoga prvenstva. Digao se na tom sastanku glas da se osnuje dnevnik na katoličkoj podlozi, dakako posve klerikalni. Mudri su jezuite to za onda napustili, da im se ne opaze papci.


Što dalje, to gore. Javi se funimaština, koju je S t r o s s m a y e r tako osudio*. Tek sada dižu se naši bolji elmenti protiv klerikalne najezde. Osnivaju se slobodoumni listovi i prihvaća se kulturni boj. "Obzor", koji je bio list starih narodnih popova, okrene se protiv furtimaštine i klerikalizma.
Popovi ne miruju. Dodjoše jezuiti u Zagreb. Bit će zla. Ali šute, kao da ih ni nema. Čuje se, da će otvoriti svoju gimnaziju. Naš svijet misli, da nijesu nikomu opasni. Kako smo naivni ! Danas je Kaptol u jezuitskoj vlasti. Crni papa je na Kaptolu više nego bijeli. Doći će u Zagreb još dvadesetak jezuita. Što li će ti posijati po Hrvatskoj crna sjemena !


Klerikalci imadu danas svoju tiskaru, svoje političke dnevnike, raznovrsne listiće za hvatanje mladeži, a imadu i svoju političku stranku. Što su prije toliko krili, to je danas javna stvar. Danas klerikalci, baš sami vjeroučitelji, razbijaju kamenjem, toljagama i galamom javne skupštine i dotjeraše ljude tako daleko, da im pljuju u obraz.

* Od biskupa Strossmayera dolazi riječ ifurtimaština. Kad su klerikalci osnovali današnji svoj dnevnik „Hrvatstvo", poslali su predstojnika opatica Seigerschmiedta da pokupi potpise svih biskupa za ovo poduzeće. Strossmayeru nije Seigerschmiedt rekao pravo o čemu se radi, već mu je u pet časaka izbrbljao, kako će se izdavati pobožne knjige, molitvenici itd. Kad su Strossmaveru njegovi prijatelji rastumačili, za čim se ide, uskliknuo je Strossmaver :"Seigerschmiedt mi je kradom (furtim) izmamio moj podpis "


„Marijine kongregacije"' šire se i u nas. To su društva, koja se ni ne prijavljuju oblasti i ne stoje pod njezinim nadzorom, a središnja im je uprava u Rimu, u posve stranoj državi. Tih kongregaciju ima za sva zvanja, za sve društvene razrede. za djake i radnike, za gradjane i seljake, za učitelje i vojnike, za žene i djevojke, za školsku djecu i zrele ljude, za plemiće, pače i za vladare.
Da se duhovi podjarme, zarobe i potište. počeli su jezuiti osnivati "Marijine kongregacije" u Italiji pa sve dalje dok je to zlo došlo i k nama. Glava tih kongregacija je dakako svećenik, a na sastancima govori što hoće i kako hoće. Muške kongregacije imadu politički značaj, što je dakako glavno. Na koncu slijedi "vjersko razjašnjenje", političko rovarenje u muškim, a huškanje protiv onih koji drugačije misle, u ženskim kongregacijama. Razdražuju se žene protiv muževa i sinova i sije se razdor i mržnja. Prije političkih izbora drže se posebni sastanci, gdje se agitira za klerikalce, a protiv slobodoumnih ljudi. Tko ne glasuje za „katoličkoga" kandidata, isključuje se iz kongregacije radi „nekršćanskoga" života.

Članovi „Marijinih kongregacija", koje cvatu u nas, nisu samo učenice samostanskih škola, nego i učenici srednjih i visoke škole. Sav taj kužni vjetar piri iz Rima u korist njegovu i njegove svjetovne vlasti. „Mar. kongregacije" jesu brlog klerikalizma, koje su to opasnije, što rade bez odgovornosti i kontrole, i što pod vjerskim plaštem šire ropstvo, bezuvjetnu pokornost Rimu, jer pod krinkom vjere i „vjerskoga života" zamračuju vjernicima pamet.