[Bostan]

Rođen si s krilima,
zašto onda radije pužeš kroz život?
Ljubav nema temelja.
To je beskrajni ocean,
bez početka i bez kraja.
Zamislite,
uzdignuti ocean,
na jastuku drevnih tajni.
Sve duše su u njemu utopljene,
i sada tamo borave.
Jedna kapljica tog oceana je nada,
a sve ostalo je strah.
Glava mi puca
od radosti nepoznatoga.
Srce mi se širi tisuću puta.
Svaka ćelija,
šireći krila, leti svijetom.
Sve one odvojeno traže
mnoga lica mog Voljenog.
Ima jedna ljubav
sačinjena od istočnog eliksira.
Ima jedan oblak,
bremenit tisućama gromova.
Tamo je moje tijelo,
u njemu ocean sačinjen od Njegove slave,
svo stvaranje,
svi svemiri,
sve galaksije,
izgubljeni su u njemu.
Danju sam Te slavio
a nikad nisam znao.
Noću s Tobom sam ostajao
a nikad nisam znao.
Oduvijek sam mislio da
Ja sam ja – ali ne,
Ja sam bio Ti
a nikad nisam znao.
Umro sam kao mineral i postao biljka;
A iz biljkovitosti sam umro i postao životinja.
Umro kao životinja i postao čovjek.
Čemu se onda plašiti od nestanka u smrti?
Sljedeći put ću umrijeti
I raširiti velika krila poput anđela;
Nakon toga, vinuvši se više od anđela -
Ono što ne možeš zamisliti,
Bit ću to.
U Tvojem svjetlu učim kako voljeti.
U Tvojoj ljepoti, kako stvarati pjesme.
Plešeš u mojim grudima gdje Te nitko ne vidi,
ali ponekad te vidim ja i to viđenje
postaje ova umjetnost.

Rumi