san.ja kaže:
Ova rečenica mi se ističe jako. Oprosti što ću komentirati jer govorim na temelju svog iskustva a ne poznajem te i ne mogu znati.
Partner koji nema BPD ako je zreo ne razmišlja na taj način, ne razmišlja u tim kategorijama da je netko savršen, ne gleda život crno-bijelo, ne velim da u zaljubljenosti nema idealizacije, ali idealizacija partnera je karakteristika BPD-a. Iz navedenog slijedi zaključak da se lako zaljube zato jer im se svide tvoje kvalitete, zato jer im se sviđaš kao osoba i kao pojava, kao cijeli paket. Možda hoćeš reći da te na početku doživljavaju ne "savršeno" nego "normalno".
(Istinabog ima tu i taj detalj da osoba s BPDom se zna itekako zavući čovjeku pod kožu, da imaju jednu magnetičnost, osjećajnost, jednu posebnu kvalitetu kojoj je teško odoljeti.)
Moja poanta je da ti uistinu imaš kvalitete koje oni vide, i da to ne znači da oni misle da si savršena, nego si jednostavno kvalitetna osoba sa svojim vrlinama i adutima koje se njima sviđaju. Oni vide to što vide jer tako jest. Moguće je da ti sebe ne možeš tako vidjeti - takav dojam se da iščitati iz ovog što si napisala. Karakteristika BPDa jest crno-bijelo razmišljanje tako da osoba niti ne može vidjeti svoje kvalitete. Ko onaj bodi bilder koliko god bio mišićav i dalje misli da je žgoljo. Tako da, ako je moj dojam ispravan, možda griješim, da ne možeš sagledati da si stvarno osoba koja je vrijedna zaljubljivanja - ne bi smjela tom osjećaju vjerovati jer je to samo simptom BPDa, to nisi ti - to je isto kao što osoba u depresiji ne smije vjerovati tom osjećaju beznađa i paralize kao nečemu realnom - ali naravno da potpuno razumijem da se tako osjećaš zbog onoga što se kasnije počne događati i da je to normalno tako se osjećati. Ali to kasnije nisi ti nego BPD i to se može riješiti.
Ono što pokušavam reći jest da je upravo ta nesigurnost u sebe ono što izaziva sve ono što kasnije uslijedi. Osoba s BPD-om ima velike emocije, pa tako i kad partner nešto nehotice kaže to postane okidač za silovitu reakciju. Osoba s BPDom jako puno daje u vezi i jako je odana pa ako se to davanje i odanost i nehotice imalo dovede u pitanje, ili samo izdaleka tako izgleda (a u stvari se ne dovodi) to je okidač. Ta reakcija koliko god bila burna uopće nije pretjerana s obzirom na emocije koje stoje iza nje, "samo" je problem što je potpuno nerazumljiva partneru koji je nehotice i ne znajući povukao okidač.
Pitam se kad bi mogla izgraditi samopoštovanje, da li bi to pomoglo da u trenutku kad se dogodi okidač nastane jedna mala pauza u kojoj bi se moglo prije nego što se išta kaže duboko duboko udahnuti pa čak i otići u drugu sobu, i preispitati to svoje crno bijelo razmišljanje, je li situacija uistinu tako crna. (Ili sam sad izvalila kolosalnu glupost, kao da depresivnoj osobi kažem "trgni se".)
Druga stvar koju hoću reći je da BPD osobe mogu biti fantastični partneri, odani, posvećeni vezi, koji mogu itekako puno pružiti baš zato što su tako i osjećajni i vrlo pronicljivi - samo što partner mora biti jako stabilna osoba, da ga metci koje BPD ponašanje ispaljuje ne uzdrma. To osobu totalno dubinski uzdrma, ako nije stvarno jako stabilna. Prigovaranja lagano erodiraju samopouzdanje partnera. Metci uvreda izgovorenih u svađi pogađaju mikronski precizno i dubinski su ubojiti. Nakon faze precizne paljbe koja je tako lucidna (to je nevjerojatno kako precizno osoba s BPD točno zna što mora reći a da to drugu stranu užasno zaboli) dolazi faza totalne paranoje sa potpuno potpuno apsurdnim optužbama. (Nije prigovor nego samo objašnjavam stvari iz perspektive partnera.) Ova kombinacija lucidnosti i gubitka kontakta sa stvarnošću potpuno zbuni partnera jer do prelaska dolazi u djeliću sekunde. U stvari kako amigdala ispaljuje sve jače, u limbičkom sustavu je alarm sve veći, patnja prevlada sve i prefrontalni korteks se gasi dio po dio. Na kraju preostane hrpa očaja koja doslovno urla iz punih pluća. Nešto neopisivo. Ali partner ne vidi da je to krajnja bol koja urla tako očajnički, zato što su sadržaj urlanja vrlo uvrede na njegov račun (prvo red preciznih koje ga rasture, pa red totalno apsurdnih koje ga dokrajče). Zauzet je lizanjem svojih upravo zadobivenih rana i nema blagog pojma da osoba tako jako urla zato što je tako jako boli i zato što joj je toliko jako stalo. Kao utopljenik, nema tu vremena za manire. Kolosalni nesporazum. (Samo što ovaj utopljenik sjekirom zamahuje na ruku koja mu se pruža, i poslije kad se amigdala smiri, to skopča, pa bi se tom istom sjekirom najradije na licu mjesta ubio od muke i užasa.) Eto tako nekako otprilike, ako sam dobro shvatila.
Ovo sve govorim zato što ako se može razgovarati s partnerom u nekoj ranijoj fazi upoznavanja, kad se neke naznake već pokažu a prije nego što eskalira, i unaprijed upozoriti i ne mora doći do takve eskalacije ako postoji razumijevanje. Ako je čovjeku stalo onda neka razumije. Ako neće ili ne može onda ionako nije pravi. Objasniti tu silnu osjetljivost koja dovodi do toga da se neke usputne primjedbe doživljava užasno osobno i ne može si pomoći, i onda kaže neke grozne stvari koje ne misli (i tu si uistinu ne može pomoći - fiziološki). Objasniti da ne misliš stvarno da je on tako grozan, nego da se ti osjećaš tako grozno, da su to tvoji osjećaji a ne njegove karakterne osobine. Jer čovjek to stvarno ne može znati sam od sebe ako se ne objasni. Ne znam jesam li dobro dočarala što mislim.
Postoje stranice sa savjetima za partnere osoba s BPDom gdje oni mogu naučiti kako komunicirati, kako validirati osjećaje (u stvari vještina vrlo korisna i za svakodnevni život). Nešto neprocjenjivo. Ako je pravi, i naravno ako se BPD osoba liječi, potrudit će se. Ako se ne liječi onda tu nema spasa i nema svrhe truditi se, ali ako se liječi može sve biti dobro. Gle svaka veza ima svoje izazove. Nitko nije potpuno zdrav.
Drugi, crni scenarij: ako nitko ne preuzima odgovornost za svoje osjećaje i nema razumijevanja za tuđe, ako BPD osoba samo ostaje u denialu, odbija dijagnozu (o takvima sada govorim), prebacuje svu odgovornost na partnera, ne shvaća da je i partner osoba za sebe nego sve njegove postupke iskrivljuje i shvaća upereno protiv sebe, partner postaje crni đavo, bol je neizdrživa pa počne partnera grozno tlačit, i stvari idu kardinalno nizbrdo. Što se BPD osoba više osjeća krivo (a osjeća se neopisivo grozno krivo i bezvrijedno da bi propala u crnu zemlju) to se groznije osjeća, pa je osjetljivija pa još jače reagira i nastaje začarani krug, postaje na mahove neuračunljiva, postaje emocionalna rupa bez dna kojoj nikako ne možeš dokazati da je voliš i da je vrijedna ljubavi, a jest jer je u ostalo vrijeme normalna, divna i brižna osoba i obožavaš je, i ne možeš joj to nikako dokazati da je divna što god da napraviš, čega god da se odrekneš, a odričeš se mic po mic svega, prijatelja, života. Partner BPD osobe pod baražnom paljbom prigovaranja, osuđivanja, manipulacije, pasivne agresije itd. s vremenom se izolira od svoje okoline, pretvara u ruinu od osobe, u krpu, na koncu bježi glavom bez obzira (ako uspije). Ali ne mora uopće biti tako.
Poanta veze sa i bez BPD ili bilo čega drugog jest da obje strane preuzmu odgovornost za svoje osjećaje i potrebe i da imaju razumijevanja za tuđe. Da jasno objasne što im treba i da ne čitaju misli i ne očekuju da im se čitaju misli. I da su obje strane svjesne da su vrijedne ljubavi, poštovanja i truda i da to očekuju i isto daju drugoj strani. Sve je to za žive ljude.
Mislim sada da oni koji nisu bili upućeni u ovu problematiku, ako su uspjeli sve ovo pročitati, onda su stekli dojam.
|