[Juda Iškariot]

Vjerovali su kako će stanovnike iz novosvojenih krajeva uspjeli pretvoriti u Srbe, isto onako kako su to u 19. stoljeću učinili s Cincarima i Vlasima. Ta je politika samo kod Hrvata davala neke rezultate zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju u zapadne zemlje. Kod bosanskih i sandžačkih Muslimana, te Albanaca demografski su podatci pokazivali negativne trendove za Srbe, pa su nakon smrti Josipa Broza Tita Velikosrbi krenuli u izazivanje nereda najprije na Kosovu, pa Vojvodini, a onda po čitavoj Jugoslaviji, sve u cilju izazivanja malih puzajućih ratova u kojima će etnički očistiti sve prostore u granicama zamišljene Velike Srbije, dok su Sloveniju i djelove Hrvatske izvan granica Velike Srbije namjeravali istjerati iz Jugoslavije. Na taj način bi im ostao teritorij bez Hrvata, Muslimana i Albanaca. Sve to su prikazivali kao borbu za Jugoslaviju kako bi kao svoje vojnike mogli iskoristiti i iskrene zagovornike Jugoslavije.
Ideja »Velike Srbije« ušla je u srpske mitove od Ilije Garašanina i na obiteljskim se proslavama Svetoga Save prenosila s koljena na koljeno. Srpski akademici su nakon neuspješnog pretvaranja svih u Srbe shvatili kako u slobodnoj tržišnoj privredi Srbi gube gospodarsku prevlast u Jugoslaviji zahvaljujući tom što susnajviše kapitala raspolagali Hrvatski i Slovenski tehnokrati, te Hrvatska ekonomska emigracija. Dugoročno, nakon pedesetak godina Muslimani i Albanci bi, zbog svog visokog nataliteta postali većina u Jugoslaviji, te bi nakon toga Srbi izgubili i političku vlast, čak i u uvjetima potpuno centralizirane unitarne Jugoslavije. Kako bi to spriječili napisali su svoj dugoročni strateški plan djelomično objavljen kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više faza. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a djelomično protjerati u Hrvatsku gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene.
Za vrijeme obiju Jugoslavija Srbi u obavještajnim službama su dobrim djelom prihvaćali pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, ali je bilo i onih koji su iskreno zagovarali Jugoslaviju. Zbog toga su i u obavještajnim službama postojale različite frakcije po nacionalnoj i po ideološkoj osnovi. Najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici. Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih snaga na izborima «blic krikom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti Jugoslaviju. Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije zanimao. Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije Srbijanske frakcije. Problem je bila projugoslovenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZNA-e koja je kasnije preimenovana u UDBA-u pa u DB.


Čim je Milošević došao na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih mnogobrojnih fondova kao što su mirovinski fond, zdravstveni fond, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice). Mnogobrojni komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka. Ova inflacijsko financijska operacija pranja novca i cijeđenja imovine iz poduzeća i raznih fondova, uz pomoć ubrzane inflacije imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu. Ove institucije su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti, te su svi koji su ga dobili imali osječaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja.

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od Hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslovenskim tržištem. U ovome glavnu ulogu su imali Britanski plaćenici među hrvatima koji su koristili sve načine i metode potrebne za obranu Jugoslavije. Naime, Britanci su nakon prvog svjetskog rata stvorili Jugoslaviju iz svojih strateških interesa, čime je nastala nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more, što je za Britance od prvorazredne geostrateške važnosti. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese, a time je Hrvatski prostor dobio status najvažnijeg geoprometnog čvorišta u južnoj Europi.
Britanci su za svoje saveznike među hrvatima uzeli pojedine stare komuniste, svoje agente još iz doba kominterne kao što su Manolić i slični koji su se u startu ubacili među hrvatske nacionalne intelektualce, te Antu Markovića koji je postao savezni predsjednik vlade.
Manolić i njegova ekipa imali su zadatak iznutra što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati srpskoj partiji poslušnu JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na području Jugoslavije.