Quote:
malizia kaže:
našla sam ..
black-swan teorija
https://www.forum.hr/showthread.php?t=341611
nisam tad ni čitala sve, nisam još ni sad.. al mi osta u glavi uvodni post koji razmatra povezanost dvaju događaja,.. od kojih je onaj uzročni neprdvidljiv
e sad koji je to događaj pobogu predvidljiv 
šta je neko triba sanjat luthera kako pribija teze na crkvu
ne bi da bi mu virovali odma  tako da bi opet bia nepredvidljiv
no dobro.. ako me je vukla tema, nešto ću ja već iz nje svoje izmudrijašit  |
Kad kažeš da "koji je to događaj pobogu predvidljiv" te spominješ Luthera,
ne bih rekao da se radi o predvidljivosti događaja, već samih društvenih
uvjeta i kulturne klime koja uopće stvara mogućnost da određeni događaji
potaknu notu u senzibilitetu šire javnosti određenog vremena. Misliš li da bi
Lutherovo zabijanje teza na crkvu imalo podjednak utjecaja krajem 11., te
kroz 12. i prvu polovicu 13. st., početku Križarskih ratova, milenarističkih
zapomaganja o Antikristu, kraju svijeta i spuštanja nebeskog Jeruzalema na
zemlju - snažnoj borbi protiv heretičkih grupacija, od "freelancera" poput
Henrija Redovnika koji je u svome propovjedačkom radu između 1116.-1140.
nijekao postojanje istočnoga grijeha baš kao i omalovažavao efikasnost
molitve upućene mrtvima, odbacio legitimnost krštenja djece i vjersku moć
sakramenata, a time i sakramentalne moći klera; zatim bliskog mu Petra
Brujskog koji je još nijekao božansku inspiriranost Staroga Zavjeta te gajio
prezir prema Crkvi kao materijaliziranoj instituciji, gdje ima i anegdota kako
je izvlačio na silu redovnike iz samostana i na silu ih tjerao da se vjenčavaju
- ša je katolicima postala zabranjena praksa nakon perioda gregorijanske
reforme 1070-ih) ili jedu meso na Veliki petak pred očima okolnih seljana;
nadalje valdezijanaca, čiji je utemeljitelj Valdo 1170. krenuo vrlo sličnim
stopama kao ša će Franjo Asiški kojih 40 godina kasnije, no za razliku od
kojeg zbog papinskog straha decentralizacije katoličke hijerarhije
posredstvom povećanja slobodnih kršćanskih pokreta nije dobio dozvolu
propovjedanja, ali nakon ša se odbio odazvati zabrani, proglašen je heretikom
te kao takav počeo sa svojim sljedbenicima propovjedati beskorisnost
sakramenata za spas te kako su baš valdezijanci, a ne kler, pravi nasljednici
apostola, pri čemu i zalaganje da Bibliju čitaju laici, inzistirajući na njenoj
doslovnoj interpretaciji (ima i tu jedna zgodna anegdotica, a to je kako je
Biblija rekla "Ne ubij", slijedno čemu su valdezijanci postali pacifisti, ša je
potpomoglo da ih se u očima premile Crkve učini hereticima
)..
Uglavnom, da sad ne pišem još o katarima i Albigenskoj krusadi, reci mi,
zašto su ovi koje sam naveo na stranicama povijesti marginalizirani, iako su
neki stupnjem radikalnosti rame uz rame s Lutherom, pa i mjestimično ga
nadilazeći? Ne radi li se možda da kako bi uopće došlo tome da Lutherov čin
unutar vlastitog područja manifestiranja postigne ikakvog značajnog efekta,
visok i kasan srednjovjekovni Zapad morao je proći faze razvoja gradova,
proboja skolastičke misli i osnivanja sveučilišta, značajnijeg rasta stanovništva,
uzrasta novčane privrede, postupno slabljenje feudalističkog gospodarstva,
uzdizanja helenističko-rimskog kanona ostvarenog za vrijeme Humanizma
ša je kao takav dao kontrapunkte za kritičku procjenu ondašnjeg kulturnog
krajobraza uvelike prožetog ideološkim momentima kršćanske misli.. da
nabrojimo tek neke moguće sastavnice.
Stoga, rekao bih kako možda ne možemo predvidjeti ostvaraje određenih
pojedinaca, no praćenjem društveno-povijesnih trendova i senzibiliteta
prisutnih na raznoraznim mentalitetnim razinama možemo donekle nazrijeti
koje bi to određene radnje i događaje određena epoha mogla polučiti.
Doba reformacije sadržavalo je pogodne kontekstualne sastavnice da
osoba poput Luthera djelujući unutar njih svojim činom uspije ostaviti
trajan trag unutar ondašnjega kulturnog imaginarija (iako i pri toj procjeni
mora biti prisutna opreznost - to ša se određene povijesne ličnosti u
specifičnom trenutku nadaju kao bitne može više biti naknadnim konstruktom
određenihdruštvenih grupacija koji pozivanjem na te konstrukte legitimiraju
svoje interese; tako primjerice analize kulturnih zapisa 13. st. pokazuju kako
je Toma Akvinski za svoga života bio tek jedan od ponešto boljih skolastika
koji, unatoč svojim opsežnim radovima ničim nije ostavljao dojam kako će
baš on biti zapamćen kao jedan od intelektualnih divova kršćanske visoko/
kasnosrednjovjekovne teološke misli; takvim su ga učinili katolici u žiži
sukoba s protestantima uoči perioda Reformacije, hvatajući se za njegove
izvatke i proglašavajući ga onime tko je ponajbolje logički razradio katoličke
doktrine - tako u njima nalazeći legitimaciju vlastitih ideoloških uvjerenja).
To niječe njegov značaj tek toliko da kaže da koliko god je on bio značajan
i epohalan, bez određenoga konteksta kao uvjeta njegove epohalnosti malo
bi on u području povijesne relevatnosti postigao, baš poput onih ša su mu
prethodili. Povijest možda pokreću veliki ljudi, no tek kad im se uopće stvore
uvjeti da mogu išta pokrenuti, pa i onda kad ih nastoje stvoriti sami za sebe.
A upravo je te uvjete podrobnom društveno-kulturološkom i povijesnom analizom
moguće locirati; iako bih rekao da nikad ne savršeno i u potpunosti (jedino
da smo onaj Laplaceov sveznajući demon s uvidima u sve uzroke posljedice)
te vrlo često tek u retrospektivi - bivajući uronjenošću u polje življenja i
pretjeranom bliskošću s njime onemogućeni uvidjeti procese i trendove koji
stvaraju sadašnje, buduće, ali u retrospektivi i prethodeće horizonte. Minervina
sova polijeće tek u sumrak, rekao bi Hegel karakterizirajući filozofiju kao onu ša
se bavi promišljanjem stvari tek po njihovu iščeznuću iz neposrednijeg iskustva,
gdje uvid dijelom funkcionira i prebacivanjem u ovaj kontekst.
No, kako nismo Laplaceov demon (iako mnogi za sebe misle drugačije),
slažem se da bi uvijek na umu trebalo imati post hoc logičku pogrešku
tj. kako ono ša je došlo kasnije upravo je uzrokovano onime ša mi
mislimo da je bilo ranije -fenomen na koji zorno ukazuje ničeanska linija
postmodernističkih promišljanja o brkanju uzroka i posljedice u čitavom
rasponu problema - od činova samolegitimacije ideoloških tvorbi do
konstrukcije čitavog raspona identiteta, pri čemu ono ša smatramo
posljedicom koja je uslijedila nakon određenog uzroka zapravo biva
uzrokom samog uzroka, zamagljujući kako taj uzrok nije postojao prije
pojave navodne njegove posljedice, već je kao takav samom tom
posljedicom stvoren - namjernim ili nenamjernim pogrešnim lociranjem
uzroka same posljedice. Bilo kako bilo, to tek govori kako teško da može
postojati krajnja društveno-empirijska analiza, no ša ne znači da nam
one mogu rasvijetliti ili proširiti interpretativno polje te očuditi one
fenomene koje u vlastitoj življenoj praksi uzimamo samorazumljivima.