|
Hvala ti na odgovoru LongHorizons, proživljavamo slično, meni je danas točno mjesec dana od moje tragedije.
Ne znam bih li se bolje osjećala da je nikad nisam našla, možda bi postojala neka malena nada da ju je netko drugi udomio, jer je bila jako pitoma. Iako, po izgledu teško... Taj dan nije ni nosila ogrlicu, kao ni ranijih dana radi vrućine, jer smo nekako mislili da to oko vrata još dodatno grije.
Sve sad pišem same gluparije, više ništa nije važno. S mukom obavljam svakodnevne poslove, moja obitelj zna da me to pogodilo, ali nitko ne zna koliko mi je strašno teško, osim možda samo tebe i ostalih na forumu, ali vjerujem posebno tebe. Zato toliko suosjećam s tobom, danas sam se sjetila i tvojeg jadnog Šarka i njegove sudbine. Možda ga je ipak netko udomio...
Imam veliki problem u tome što se zapravo niti ne trudim osjećati bolje, koliko god to neosnovano djeluje, kao da bih je izdala ako bi mi bilo bolje. Mehanizmi poput racionalizacije ništa zasad ne pomažu. Ono, tipa, živjela je kratko, ali sretno (kao i tvoj voljeni Leo), znam da je to istina, ali ne... ne ide i gotovo. Ne volim izaći na dvorište, otići u šupu, jer smo je iza nje pod jednim drvetom u šumarku sahranili. Kad sam bila na moru čitala sam o onom strašnom trenutku kad si našla iskopanu rupu, ako sam dobro shvatila. Stalno sam strahovala da i ja to isto na zateknem, ali nisam, samo je zemlja malo uleknuta. Danas idem tako zapaliti svijeću, šta drugo mogu. Naručila sam se psihologici koju posjućujem već nekoliko godina iz drugih razloga, ali nisam bila već dulje vremena. Ona je potpuno u redu, ali znam da nije posebno vezana za životinje. No vjerujem da će shvatiti da je tuga tuga, bez obzira žalili mi za članom obitelji, psom ili kaktusom. Sigurno će mi savjetovati što više izlazaka među ljude, ali ja se zatvaram u kuću, svaki odlazak van mi je muka, a trebao bi biti ljekovit. Eto, šta više reći, emotivnost je po većini divna kvaliteta, ali patnja je na žalost dio nje...:
|