Quote:
tiluriumm kaže:
Kod normalnih i psihički stabilnih ljudi ovo je tako bez obzira dijelio vas jedan/dva poda/stropa, kvart ili deset+ kilometara  Simbioze nisu zdrave, slažem se, al ljudi žive i na drugim krajevima zemlje pa im obitelji zagorčavaju život. |
Istina, možeš ti bit pod obiteljskim utjecajem i kilometrima udaljen ako ne postaviš zdrave granice, ali ipak je donekle lakše kad ti baš ne dišu za vratom.
Ne ide to preko noći, za vlastitu slobodu (financijsku i psihičku) se treba boriti, ali partner i ti morate biti tim, nema drugog načina.
Ne možete biti tim ti i tvoja mama ili ti i tvoja sestra, a partner se gleda kao neki stranac u životu, ne ide to.
Treba vrlo vrlo jasno odvojiti svoju primarnu obitelj od obitelji koju stvaraš s partnerom i to je preduvjet za sretan brak.
Mi smo znali ljetovati kod moje mame i uvijek bi to bilo s nekakvim grčem jer se sve promatra. Kad ste došli, koliko ste bili na plaži (a ona je kuhala), je li on meni skuhao čaj ili ja njemu, zašto on neće pričati s njom (on čita knjigu, a njoj dosadno), zašto on tako dugo spava. I onda krenu trzavice između nas, a ne možeš se ni kvalitetno posvađati jer će mama čuti pa će ispitivati što je bilo.
Roditelji će uvijek skrbiti i brinuti za svoje dijete, a partner se tu nađe kao nekakav uljez. Pa i da vas svekrva voli najviše na svijetu, to nije vaša mama. I točka. Prag tolerancije jednostavo opada, ide vam na živce, vi njoj idete na živce, niste toliko bliski i sve je forsanje.
Zašto bi itko svoj brak dovodio u opasnost, a sve se da riješiti jednim finim odvajanjem i jasnom podjelom uloga.
Primjetila sam i da se te naše mame dosta natječu za našu naklonost pa onda jedna ispituje što je ova druga kuhala pa čija je juha bolja. Pa gori su djece!
