Quote:
Senadica kaže:
Eeeeeee,kada vidim sunce odmah
mi se nesto razbistri u glavi.
Bolje sam,a imam jedno ludo pitanje.
Kada ste nekako na granici dobrog i loseg raspolozenja,
odnosno kada crne misli nisu tako realne,a opet su tu negdje
prisutne,nisi tako los a ni dobar,nemogu naci bas prave rijeci za ovo
sto bi pitala.
U glavnom ako me netko razumije,kada sam na toj nekoj grnici,stalno mi se mota po glavi kao kako cu znati da je ispravno ovo pozitivno,mozda to i nije realno.
Kao da me nesto vuce na onu stranu sa prisilnim mislima,i kao ako prestanem
stalno razmisljati o necemu da ce to prestati da me usrecuje.
Npr-ako prestanem misliti da li ce se danas nesto dogoditi mojoj kcerkici,da li ju volim dovoljno.da li ce se razboliti itd-onda nisam dobra majka i ne volim je dovoljno.
Znam da ovo zvuci malo blesavo,ali eto da li netko zna o cemu prica?
Ja se izborim sa tim glupostima u glavi nekako,i znam da to nije realno,ali mi se svaki put to isto desava.
Ima li jos netko takvo iskustvo?
Pozzzzzz.....
|
Evo proradio forum.
Imam i ja nešto slično,mada misli nisu iste vrste ko tvoje.Sve vrste prisilnih misli najčešće upučuju na simptome OKP-a.
Ima ih svakakvih,sve ono što ne želiš misliti,raditi ni osječati, a kako ti kažeš vrti ti se po glavi. Ja se borim sa time na način,da pokušam preopteretiti mozak poslom ili bilo kakvim drugim aktivnostima koje mi misli usmjeruju na pozitivne stvari.U biti, moraš probati natjerati mozak da misli u kontra smjeru svjesnim mislima koje se odupiru nesvjesnim.
Kad se ti dogode takve misli, probaj se maksimalno fokusirat na to da jako voliš svoju kćer i da ona zna i osjeća da si ti jako dobra majka, kao što uostalom i jesi.
OKP ti napada pozitivne misli i stavove i pokušava ih zamjeniti prisilnim, te potkopava tvoja uvjerenja i razpoloženje. Ako se ne boriš ili ne liječiš, svakako ti može povratiti i neke simptome depresije.
Puno sam o tome pročitao , no još više znanja je nažalost stečeno dugogodišnjim iskustvom iborbom protiv bolesti. Jako dobro znam kako je biti na granici.
Eto, ja sam se u ovih godinu dana uspio riješiti večine simptoma OKP-a.
Nažalost, one prisilne misli koje su ostale dovoljne su mi da se zadnjih 2-3 mjeseca(nakon višemjesečnog stalnog oporavka i napredovanja, kad sam mislio da sam potpuno uspio pobijediti bolest) osječam počesto onako između,niti dobro, a niti opet jako loše.
Po svemu što mi se trenutno događa u životu,nemam za to ama baš nikakvih razloga, no eto, ipak se događa.
Krenuo sam i na psihoterapiju u zadnja dva mjeseca, jer u podsvijesti postoje očigledno još neke stvari,koje nismo terapijama izvukli na površinu, možda neka izgubljena ili potisnuta sječanja na neke loše događaje koja ti ne dozvoljavaju da budeš u potpunosti sretan i zadovoljan.
Imam zaista fantastičnu i stručnu dr. koja me usmjeruje i polako postavlja stvari na svoje mjesto.
Na sreću, zahvaljujući lijekovima i terapijama depresija mi se više uopće ne javlja, no bolest me stalno podsječa da je tu negdje i konstantno mi kvari razpoloženje.
A šta češ, neki se potpuno izvuku, dok su neki stalno ili povremeno prisiljeni živjeti sa simptomima svojih bolesti.
Istina, moja bolest je predugo trajala i bila neliječena,zapravo još gore, krivo liječena da bi se samo tako povukla. Tvoji simptomi, koliko sam shvatio ne traju dugo i liječiš se naravno, tako da su tvoji izgledi za potpuno izliječenje ipak mnogo veći.
Gledaj , ja sam tridesetak godina mislio da se takve stvari događaju samo meni i nikom drugom na svijetu. No postupno, kroz liječenje i edukaciju shvatiš da tvoji simptomi nisu baš tako grozni,te da ponekad sve to malo preuveličavamo. Na svoju štetu naravno.
Naravno,svatko od nas nosi samo svoju glavu na ramenima i ne možeš u nju staviti tuđe probleme da usporediš.
Drži se ti svoje curice, te vjeruj i probaj misliti pozitivno i biti češ ti nama opet dobro.
