[ZlaOfca]

Jebeš sve ovo.
Drito tim riječima.
Prije tjedan dana bila sam na ivici života i zarekla se samoj sebi da ću radije zakoračiti s vrha neke zgrade nego ovako živjeti.
Tjedan dana mira da bi se dogodio ovako šugav dan.
Realno, znam da je u meni problem. Dijagnoza koju imam to dokazuje. No opet.... cijeli sam život bila vreća za istresanje, Princ Fašnik kojeg treba spaliti, krivac za sve probleme za koje nisam bila kriva i ne mogu, ne mogu se pomiriti s ovime.
Znam da sam čovjek, znam da griješim.
Ali, zar je toliko puno tražiti da mi se ne uskraćuje ljubav za svaku pogrešku?
Zar zaista moraš otići na cijeli dan ili čak prespavati negdje drugdje zbog onoga što sam rekla? Ili, još bolje, načina na koji sam rekla?
Kako god, ovako ne ide više.