[jelag]

MayaMia kaže:

Čitam, čitam i čini mi se da se tu od svega malo radi "velika misa".
Nakon dolaska iz bolnice su mi kile neko vrijeme stajale - logično - u bolnici sam skinula 10 kila. Kad bi to išlo tom brzinom svi bi za 2-3 mjeseca skinuli 40-50 kila i to bi bilo to. Prvo vrijeme sam gubila kilu tjedno. Nakon dva mjeseca to je došlo na 2-3 kile mjesečno, pa kila mjesečno... i tako. Sad već par mjeseci stojim na istom. Pretpostavljam da je to - gotovo. Ukupno sam izgubila 46 kila. Od željenoga cilja još me dijeli 5 kila, iako je dr. Velnić rekao da on misli da ne trebam više skidati ništa. Ako želim još štogod skinuti - moram na dijetu, a to mi se baš ne da. Sam doktor mi je rekao da je ono što se skine u prvoj godini uglavnom - sve. Ali najbolja stvar od svega je da bez obzira što i koliko jedem - kile ne idu gore. Imama perioda kad jedem svaki dan slatko. a vaga - ni makac. E, to je ispunjenje sna svakog debelog čovjeka!
Napominjem da sam samo prvih par tjedana blendala hranu i uistinu jako malo jela. Neke stvari su mi pasale više a neke manje. Bilo mi je zabranjeno samo mlijeko, a ostalo - kako mi odgovara. U početku nisam uopće mogla jesti meso - jela sam uglavnom ribu. No, taj sam period već uglavnom zaboravila. Već prošlo ljeto (to je bilo 4 mjeseca nakon operacije) sam jela i pila apsolutno sve, naravno u primjerenim količinama, koje se meni danas ne čine baš jako malima. Recimo - jedna normalna porcija, no dobro - možda nešto manja. Nisam bila na dijeti i nisam si uskraćivala apsolutno ništa. Hrana mi nije imala promijenjen okus. Od slatkoga nisam imala dumping sindrom (doduše, nisam ga jela prvih dva-tri mjeseca). Dumping mi se javljao samo od prenaglo popijene tekućine. Mislim da se ne treba previše zamarati prehranom, ne treba previše o tome razmišljati, što ti ne odgovara, sjedne ti teško, napuhava te... jednostavno izbjegavaš, ostalo - u slast. Moj je stav da se nisam operirala zato da i dalje budem bezuspješno na dijetama iza kojih sam uvijek bivala i onako sve deblja. To opsesivno - kompulzivno ponašanje u odnosu na hranu postepeno nestane samim smanjenjem kapaciteta. Upravo zato mislim da nije dobro previše misliti o tome što ću jesti, kada, koliko... treba jesti da živiš a ne živjeti da jedeš. Ne, nisam izgubila "ljubav" prema hrani. Još uvijek volim jesti, samo sada to radim u razumnoj mjeri.

Upravo ovako ja mogu napisati, da ne ponavljam, točno ovako...
Samo da dodam
Danas je 3 godine od novog života, 61 kg manje, sasvim druga osoba, sretna i zadovoljna....
Pozdravljam vas sve