|
citat: Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni stab opcine Prijedor provodio je restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpustani s posla, kojima je uskracivana potrebna dokumentacija i cijoj djeci nije dozvoljeno da pohadjaju osnovnu i srednju skolu.
Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeca mjesta i konacno su morali otici skoro sa svih mjesta. Optuzivanje i propaganda protiv muslimana i Hrvata, ukljucujuci i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se cuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan opcine.
Kretanje ne-Srba u krugu opcine takodje je bilo onemoguceno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz.
Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, koristenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vrseni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata.
Dodatna ogranicenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomicno iskljucivanje elektricne struje ne-Srbima. U cijeloj opcini dzamije i ostale vjerske institucije bile su cilj unistavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara.
Nakon neuspjelog pokusaja manje grupe slabo naoruzanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naredjeno je da bijelim krpama oznace svoje kuce u znak predaje.
Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muskarce izmedju 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i zene, djecu i starce. Muskarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a zene u logor Trnopolje.
Pored toga, unisten je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su zivjeli uglavnom muslimani.
Nakon ciscenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su zivjeli u strahu, jer su ih bivsi prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava.
Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrucju, od kojih su velika vecina bili ne-Srbi, stanje je bilo uzasno, surova premlacivanja, silovanja i mucenje bili uobicajeni, a zivotni uslovi stravicni.
Dok je prije sukoba u opcini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon ciscenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su zivjeli u vrlo teskim uslovima.
Pozivani su da obavljaju teske i opasne poslove, tesko im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno.
Cak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrdjena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u opcini Prijedor. Kao rezultat ovih teskoca, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK trazili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa opcine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlucili blize pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.
|